Sabunjari - težaci koji su izvlačili pijesak iz mora

Privlaka je poznata po sabunjarima - težacima koji su izvlačili pijesak iz mora. Bio je to težak posao. Mnogi od njih napustili su Privlaku i otišli za boljim životom. Jednog od njih naša je ekipa pronašla u Rijeci.

Privlački sabunjari desetljećima su mukotrpnim radom zarađivali za život. Vrijedan građevinski materijal izvlačili su iz mora i brodovima prevozili gdje je trebalo

Jedan od njih bio je i Nedjeljko Begonja. Iako se sabunom bavio davno i relativno kratko, te su mu se godine života, od 14. do 18., urezale u pamćenje.

- Kao da sam jučer prestao. Svega se sjećam, i gdje smo vadili i koliko i kad smo iskrcavali. S početka smo vadili, kako smo to zvali, žlicom. Baciš tu žlicu u more, staviš je na rame, potežeš, kad se napuni dižeš gore i baciš u štivu i tako redom. Teško je bilo, taj pijesak je bio jako težak, krvav je to bio kruh, priča Nedjeljko.

Sve se radilo ručno - od vađenja do iskrcavanja:

- Svi sabunjari su imali 'boće' na ramenu koliko ih je nažuljalo, a onda se počelo na 'čivede'. Mi smo to zvali 'karamaca', to smo dvojca nosili, a jedan je trpao iz štive s lopatom unutra i tu sam mogao komotno onda rezati nožem žuljeve, dodaje Nedjeljko.

Radilo se svaki dan, i ljeti i zimi.

- Tko je imao brod, njemu je bilo malo lakše. On kaže "ja se idem tamo javiti da smo dovezli, a vi pomalo iskrcavajte" i mi bismo iskrcavali dok bi on došao. Usput nešto donese pa bi na brod pomalo kući, tako smo pojili na brodu što smo mogli, a bevandu smo uvijek imali sa sobom. I smijeha je bilo, napominje Nedjeljko.

Bilo je i puno doživljaja - sjeća se Nedjeljko kad ih je motor broda izdao na pol kanala između Preka i Privlake, usred noći, a veliki brod je išao prema njima.

- Nismo imali svjetla, onda smo krenuli sići i unutra smo stavili pijeska i stupe. Onda smo još ulili nafte i zapalili i kad su vidjeli to svjetlo, upalili su reflektore po nama i na onaj zvučnik rekli "vražji Privlačani, mogli smo vas potopito", a i jesu skoro, kaže Nedjeljko.

Prepričava Nedjeljko zgode s broda, ali i s otkupljivačima sabuna:

- Nisu oni nama vjerovali kad bismo mi rekli koliko ima kubika, a boduli k'o boduli, malo nevjerni, a imali su i pravo jer bismo ih mi bili i prevarili da smo mogli. Po otocima redom od Premude do Iža, sve otoke smo obašli, a i Zadar je onda izgrađen jer je bio porušen i onda je puno pijeska trebalo. Moglo se zaraditi za preživjeti, ističe Nedjeljko.

Bila mu je to tada jedina opcija. Nedjeljko je rano je ostao bez majke, poginula je na brodu koji je prevozio pijesak. Otac je bio u Americi. Brigu o njemu, bratu i tri sestre preuzela je stričeva obitelj.

- Djetinjstvo je bilo jako teško. Zato sam i pobjegao jer jednostavno sam vidio da to nije za mene, priznaje Nedjeljko.

Došao je u Rijeku, snašao se, zasnovao obitelj... Život je danas, kaže, potpuno drukčiji.

- Kvalitetniji je 200 puta, to se ne može usporediti. Bili smo goli i bosi, u kratkim gaćicama, kao indijanci smo bili. Naši unuci, njihov život i moj život kad sam imao njihove godine, pa to ne možeš s ničime usporediti, dodaje Nedjeljko.

Kao što je, kaže, teško usporediti i Privlaku nekad i danas. U rodno mjesto često i rado odlazi.

- Onda je Privlaka bila malo selo s puno djece, a danas je grad, a djece nigdje. Sve njive što se oralo, sadilo, vinogradi, sve se poprodavalo, kao gljive iza kiše su te kuće sada narasle. Jako velika razlika, kao i svugdje, zaključuje Nedjeljko Begonja.

Zato postoje slike - neke na zidu, a neke duboko urezane u sjećanju.