Drvene ljepotice Smilja i Nevera i dalje plove

Barku Smilju izgradio je 1954. godine lokalni majstor Nikola Ivančić, poznat kao Mika Črni. Godinama je bila ponos svog vlasnika, no kada je on prestao brinuti o njoj, barka je polako počela tonuti u zaborav.

Od propasti ju je spasio Muzej grada Crikvenice. Uz pomoć donatora, Smilja je potpuno obnovljena i vraćena na more – ljepša nego ikad.

– Ova barka je guc, četverometarska, na jedra. Klasična primorska barka za ribarenje, bacanje mreža, feral, sviću, ošti – kada je bonaca. Kasnije je preuređena za prijevoz putnika, kao taxi boat, objašnjava Marinko Hržić iz Šila.

Zato i nosi oznaku "taxi". A Marinko, pravi morski vuk, veslom je doveo Smilju od Crikvenice do Šila za svega 20 minuta. Gledati ga kako to radi s lakoćom, mnogima je probudilo želju da i sami zaveslaju. Ali Marinko vesla s godinama iskustva u rukama.

– Stabilna je na moru. Prije su ljudi znali što rade – gradili su barke prilagođene moru kojim će ploviti. Sve je imalo smisla – dimenzije, maritimne sposobnosti, sama izvedba, kaže.

Na području Crikvenice danas je ostalo svega tridesetak drvenih barki. Taj broj nezaustavljivo opada – rijetki se odlučuju na njihovo održavanje, jer zahtijevaju trud i vrijeme.

– Samo da je središ, ofarbaš, urediš, treba ti 7 do 10 dana ozbiljnog posla, dodaje Marinko.

Smiljina susjeda na vezu je Nevera – najljepša barka 2019. godine. Njezina vlasnica, kustosica Muzeja grada Crikvenice Tea Rosić, naslijedila ju je od djeda koji ju je i izgradio.

– Rad je moga nonića Josipa Pricharda iz Kraljevice. Hvala vam, ćemo ugasit motor da možemo pričat, smije se Tea.

Nevera nije građena kao ribarska barka. Djed je želio nešto posebno – luksuzniju barku za uživanje na moru, kupanje, izlete na školj. Izbor drva to pokazuje, a sve na njoj je originalno – pa čak i torpedo penta iz 1971. godine.

Tea s ljubavlju brine o Neveri jer joj je to više od barke – ona je čuvarica uspomena na djetinjstvo, obitelj i miris mora. A to je, kaže, neprocjenjivo.

No, takvih ljudi i barki sve je manje.

– Danas ljudi traže komfor i brzinu. Drvene barke pripadaju nekom drugom vremenu. Nisu građene za luksuz, već da služe – da idu na ribu, na školj. Danas su izgubile tu funkciju, ističe Tea.

Zaslužuju ove barke mjesto u muzeju, ali istovremeno, zna se: barke nisu građene da stoje, već da plove. Nadamo se da nikada neće potpuno nestati iz naših luka. Svaka inicijativa za njihovu obnovu zaslužuje iskren naklon i pohvalu.