Čari zagrebačkih plesnjaka: od simpatija i brakova do "šora"

U novoj epizodi zabavno-nostalgične serije "Gdje je nestalo? Ili nije?" pošli smo tragovima legendarnih zagrebačkih plesnjaka - spoj mode, druženja i žive glazbe, tvornica brakova i sinonim za najluđu zabavu 1960-ih, sve su to bili plesnjaci.

1960-ih godina Zagreb je disao u ritmu glazbe, širili su se trendovi sa zapada, a takva vrsta zabave obilježila je generaciju koja je svoje najbolje uspomene gradila u srcu tadašnjeg društvenog života – na plesnom podiju.

Prostori prvih plesnjaka su bili skromni – sredina bi bila prazna, a uz zidove su bili raspoređeni stolci na kojima su dame čekale da ih partneri pozovu na ples. Plesalo se isključivo u parovima, i to u bliskom kontaktu tijela, što je upravo bila i svrha plesnjaka.

Slatko iščekivanje i neizvjesnost hoće li te prava osoba pozvati na ples, pogledavanje prema svojim simpatijama i, naravno, početak pjesme kao znak za obaveznu pristojnu zamolbu za ples – bili su rituali tadašnjih plesnjaka.

Partnera je dama mogla i odbiti, ali je bilo strogo zabranjeno prihvatiti poziv nekog drugoga za taj isti ples, pa bi ga morala prosjediti.

Iz simpatija i tihog šaputanja na uho, nastale su i prve ljubavi, a i mnogi brakovi – neki kažu da se pola Zagreba poženilo zahvaljujući plesnjacima.

U ta vremena bilo je malo gramofona u Zagrebu pa su se organizatori čaga morali snalaziti. Ploča sa stranom glazbom nije bilo u dućanima, pa su se nabavljale iz inozemstva, a najčešće su ih donosili sportaši.

Bilo je i orkestara koji su uživo svirali plesnu glazbu, primjerice u Gradskoj kavani.

Najpopularniji plesnjaci bili su u Tucmanu, Glazbenom zavodu i na Ribnjaku, no ako ste željeli tamo ući trebalo se i pristojno obući. Sako i kravata su bili obavezni, no oni koji ih nisu imali, mogli su ih posuditi na ulazu, ili bi momci kravatu, pak, nakon što uđu, skinuli i poslali je van prijatelju da im se i on može pridružiti.

Na izgled se, dakle, jako pazilo, ali se moralo i improvizirati, dečki su znali za frizure koristiti šećernu vodu, pa čak i pastu za cipele, a djevojke su za te prilike posebno šivale haljine uskih strukova koje su pratile elegantne cipelice sa špicom i malom petom.

U vrijeme kad bi počinjali plesnjaci, oko 19 sati, centar grada ostao bi prazan, svi su bili na plesu, a u Zagrebu je u najboljim danima postojalo čak 28 plesnjaka.

Najelitniji plesnjak je bio Glazbeni zavod jer je imao big bend, koji je među ostalim svirao i pjesme Glena Millera, ali i drugi plesnjaci su imali živu glazbu – nastupali su Bijele strijele, Bezimeni, Mladi, Crveni koralji, Delfini, Meteori...

Trajanje plesnjaka bilo je ograničeno do 22 sata, subotom eventualno do 22,30.

Plesni raspored bio je tradicionalno 2-3 brze pjesme, pa dvije sporija, a plesali su se standardni plesovi poput valcera, tanga, foxtrota, swinga, slowfoxa ili cha cha cha, a rock'n'roll je tek bio u povojima.

Plesni parovi znali su i stati jedan drugom na nogu, pogotovo dok se ne bi uskladili, a i poznavanje plesnih koraka je bilo prilično zahtjevno. Inače, krivcem za nagaženu nogu smatralo se onoga kome se stalo na nogu.

Plesati se, dakle, moralo naučiti, a tko je bio bolji majstor imao je više mogućnosti za izbor partnera.

Plesnjaci su imali i tamnu stranu – na Ribnjaku su stanovita braća Jerbić prodavali cigle onima koji su htjeli ući na plesnjak, a znalo je biti i tučnjava, najčešće zbog neke djevojke, no takvi sukobi bi se uglavnom održavali u duhu poštene borbe, a naravno izazvali bi i veliki interes ostalih plesača koji bi izjurili van s plesnjaka da prate "šoru".

Plesnjaci su preživjeli smjene generacija, pa se i danas može naći čaga baš kao nekada. Na njima se skupljaju veterani, pa se na podiju znaju naći čak i 90-godišnjaci.

Iako u zlatnim godinama, i tu se parovi znaju spojiti i šire od plesnog podije, čak i u brak.

U svakom slučaju, seniorima ples produžuje život – to je univerzalni lijek koji treba konstantno konzumirati.

Emitirane epizode dokumentarne serije "Gdje je nestalo? Ili nije?" dostupne su na multimedijskoj platformi HRTi.