Klupica – učiteljica života

Za stariju generaciju klupice su mjesto sjedenja, upijanja sunca, razgovora i promatranja svijeta koji prolazi kraj njih, dok su za mlađe mjesto okupljanja i zabave vikendom gdje grade svoj idenititet, uče o životu, a naprave i pokoju glupost. U novoj epizodi zabavno-nostalgične serije "Gdje je nestalo? Ili nije?" provjerili smo što nam danas znače kvartovske i gradske klupe.

Socijalizacijski element klupice je prvi ulazak u krug koji je izvan obitelji, a koji nije vrtić ili škola, nego stvarni odnosi s ekipom u kojoj se želi biti prihvaćen. Prijateljstva i ljubavi s klupice ostaju zauvijek.

Klupica je značila sve: nalaženje s ekipom jer ondje si uvijek nekoga mogao naći ako nisi znao što bi radio doma. Sve kvartovske novosti mogle su se doznati na klupicama, pa su one i svojevrsna preteča današnjih društvenih mreža.

Klupica je bila učiteljica života - ondje se brusila emocionalna inteligencija jer si trebao otrpjeti da te netko zafrkava, ali si se naučio i zafrkavati druge, naravno do neke granice; učila se socijalna inteligencija, jačao se imunitet jer si bocu dijelio s drugima.

Klupice nisu vezane samo uz ispijanje alkohola ili druge poroke, nego se jednostavno nije imalo novaca, a ondje se moglo besplatno družiti, pa čak i po zimi i kiši.

U prvim fazama izlazaka su to klupice u blizini škole ili na dječjim igralištima, a kasnije su to one u parkovima gdje se može slobodnije ponašati i postaju mjesta prvih susreta i nekih zanimljivih iskustava.

Na klupicama se družilo, rađale su se prve ljubavi, nekad se i spavalo.

Jedan mudrijaš je na lampu javne rasvjete spojio struju tako da je jedna ekipa s klupica imala i točionik za pivo i frižidere, pa su se na klupici znale dočekati i lijepe zore.

Za neke je klupica poput švicarskog nožića – na njoj možeš sjediti, držati piće, odložiti gitaru ili neki izvor glazbe, možeš na njoj biti s djevojkom, ležati, spavati…

Uvijek je bila puno više od četiri daske i malo metala.

Iako se čine jednostavnim elementom, klupice imaju vrlo jasna pravila konstrukcije, dimenzija te smještaja – moraju biti što udobnije, čuvati leđa, ali i onemogućiti da ti se netko prišulja s leđa

Sam iz Bristola iz Engleske čak ima Instagram stranicu "Ocijeni ovu klupu".

Dosad je ocijenio 350 klupa ocjenama od 1 do 10 uzimajući u obzir kriterije pogleda, lokacije, udobnosti, materijala, ali i podatak je li klupica nekome posvećena, pa se može na njoj nešto i pročitati, a tu je i „WOW“ faktor.

Lokacija klupica određivala je i gdje se koja supkultura okuplja, znalo se koje su klupice za romantične susrete, a koje za druženje većih ekipa. Gitara je bila gotovo obavezna oprema, pa su tu znali i nastati bendovi.

Klupice znaju neke grupe i prisvojiti, pa nije lako samo tako na njih zasjesti jer postanu privatni prostor onih koji ih redovito koriste.

Postojala je i hijerarhija po kojoj se smjela koristiti klupica, tko kada smije tamo biti, pa ako promašiš termin mogla pasti čvrga, ili čak i nešto ozbiljnije.

Za pristup nekim klupicama trebala se proći i inicijacija koja je znala biti itekako neugodna.

Klupice ne znače svima istu stvar – neki ih tako koriste za parkour, kreativno izražavanje pokretom, pa se ponekad mogu vidjeti i grupe mladih koji ih koriste za trening. Odlične su za početnike jer su dovoljno niske, ali i iskusnijima predstavljaju dobar poligon za isprobavanje novih pokreta i testiranje kreativnosti.

Uostalom, kako kažu parkouraši, lakše ih je preskočiti nego zaobići, a važno im je i da ih ne oštete, nego štoviše da ih očuvaju, jer to je dio filozofije parkoura.

Za starije klupica ostaje dio života – udobno se smjestiš, griješ se na suncu, a pred tobom se nešto događa ili sretneš nekoga.

A za današnje mlade, klupice više nisu ono što su bile – duh nekadašnjih vremena se izgubio, načini okupljanja su se promijenili, ali klupica ostaje javno dobro, i pravo svakoga na socijalizaciju: kvartovskih ekipa, različitih supkultura, penzionera...

Emitirane epizode dokumentarne serije "Gdje je nestalo? Ili nije?" dostupne su na multimedijskoj platformi HRTi.