Venecijanski majstori čuvaju stoljetnu tradiciju izrade gondola

Na venecijanskom otoku Giudecci ostalo je tek nekoliko škverova u kojima se gondole i danas izrađuju ručno, prema stoljetnoj tradiciji. Majstori upozoravaju da najveći izazov više nije izrada plovila, nego pronalazak mladih koji će nastaviti ovaj zanat.

Većina posjetitelja Venecije nikada ne posjeti Giudeccu, otočić koji je stoljećima bio dom obrtnika, brodograditelja i radnika. Dok je s druge strane kanala cvjetao sjaj Trga svetog Marka, ovdje se živjelo od mora i rada. Pedesetih godina prošlog stoljeća u Veneciji je djelovalo dvadesetak škverova, a danas ih je ostalo tek šest, od kojih su dva upravo na Giudecci.

Jedan od rijetkih majstora koji i danas izrađuje tradicionalne gondole je Gianfranco Vianello, poznatiji pod nadimkom Crea. Nekadašnji gondolijer i ribar, koji je sedam godina zaredom pobjeđivao na slavnoj Regati Storici, život je posvetio očuvanju venecijanske brodograđevne tradicije.

- Rođen sam u obitelji gondolijera. Moj djed, otac i braća bili su gondolijeri, a ja sam odlučio nastaviti obiteljsku tradiciju. Gondola u sebi nosi cijelu povijest Venecije. U njoj su sačuvani svi stari brodograđevni zanati i zato je ona mnogo više od običnog plovila. Danas je simbol grada i bilo bi važno sačuvati ne samo gondolu, nego i sve što ona predstavlja, rekao je.

Izrada jedne gondole traje oko četiri mjeseca. Gradi se od sedam različitih vrsta drva, a njezin je trup namjerno asimetričan. Svaki detalj izrađuje se ručno, baš kao i prije nekoliko stoljeća, pa iz škvera izlazi potpuno dovršena gondola sa svim ukrasima, veslima i forkolama.

Jednu od svojih novih gondola kod Vianella naručio je i predsjednik Udruge gondoljera Venecije Andrea Baldi.

- Gradnja gondole odvija se u tri faze. Gotovo svaki dan dolazim u škver gledati kako napreduje. Gondola je za mene poput člana obitelji. Promatraš kako nastaje i s vremenom postaje dio tvoga života, kazao je.

Vianello ističe da se tradicija prilagođavala vremenu, ali da je oblik gondole ostao nepromijenjen. Najveći izazov danas nije pronaći kvalitetno drvo, nego ljude koji će nastaviti zanat.

- Tradicija se morala prilagođavati vremenu. Materijali su se mijenjali, koristimo i suvremene tehnike, ali oblik gondole ostao je isti. Ono što se ne može zamijeniti jesu ljudi. Treba odgojiti nove majstore i prenijeti im ljubav prema ovom zanatu, istaknuo je.

"Buduće majstore učim ljubavi prema zanatu"

Dodaje kako buduće majstore prije svega nastoji upoznati s poviješću i značenjem gondole za Veneciju.

- Prije nego što ih naučim graditi gondolu, učim ih ljubavi prema ovom zanatu, njegovoj povijesti, kulturi i umjetnosti. Izrada gondole je umjetnost, ali umjetnost je i njome upravljati. Posvuda u svijetu vesla se sjedeći, a gondolom se upravlja stojeći. To je vještina koja se uči godinama, rekao je.

Tijekom gradnje budući vlasnik zajedno s majstorom odabire ukrase, završnu obradu i sve detalje koji će njegovu gondolu učiniti jedinstvenom.

- Postupno biramo ukrase, intarzije, završne detalje i mjedene dijelove. Sve radimo zajedno s majstorom. Četiri mjeseca pratiš kako tvoja gondola raste, ali tek kada je prvi put spustiš u vodu znaš je li ispala onako kako si zamišljao. Naravno, svaki gondolijer vjeruje da je upravo njegova najljepša, kazao je Baldi.

Vianello upozorava da budućnost zanata ovisi o novim naraštajima.

- Ne postoje nacrti po kojima gradimo gondolu. Sve počinje od kobilice i iskustva koje se prenosi s majstora na učenika. Danas nas je ostalo tek nekolicina koji to još znamo raditi. Nekada se znanje prenosilo s očeva na sinove, a danas je sve teže pronaći mlade koji žele učiti ovaj posao, upozorio je.

Škver na Giudecci otvorio je nakon što je njegovu prvu radionicu u četvrti Castello uništio tornado 1970. godine. Više od pola stoljeća poslije i dalje izrađuje gondole, no kaže da ga najviše brine tko će jednoga dana nastaviti posao kojem je posvetio cijeli život.