10 godina učenja

Ovog tjedna bit će 10 godina otkako sam prvi put posjetio Hrvatsku. O tom iskustvu dosta sam pisao u svojoj knjizi 'Propuh, papuče i punica'. Sve tadašnje dojmove o Hrvatskoj već sam iznio, a u međuvremenu nastojim svoje prve utiske uskladiti i pomiriti sa zemljom koju vidim danas.

Ne mogu se više sjetiti kako sam na početku zamišljao Hrvatsku. Znao sam toliko malo o ovoj državi da mi se sad čini da zapravo nisam znao apsolutno ništa. Sjećam se da sam ljeto uoči posjeta Hrvatskoj proveo u Egiptu, a pošto sam već tada bio u vezi sa svojom budućom ženom – Splićankom koja je tada bila u Splitu – rasla je i moja znatiželja. Netko iz ekipe s kojom sam bio u Egiptu živio je u Hrvatskoj, pa sam negdje na rubu Sahare, nakon što smo se provezli pokraj opustjele autobusne stanice, postavio pitanje: Je li i Hrvatska ovakva?

Impresioniran
Da, u mojoj glavi, jedna prenapučena, afrička diktatura, pogođena terorizmom, pobunama, policijskim satom, teškim siromaštvom, U PUSTINJI, mogla je biti slična Hrvatskoj. Žao mi je. Kakva god da je bila moja tadašnja slika Hrvatske, ona nije bila ni najmanje slična onome s čim sam se susreo.

Prvo smo došli u Split, a Split je jedan od onih rijetkih gradova za koje možete reći da su im prospekti i promotivne fotografije zapravo tek blijeda slika u odnosu na ono što vidite na licu mjesta. Nije bilo šanse da se pripremim za arhitekturu grada i moderno-antičku atmosferu Dioklecijanove palače. Ne moram ni reći da sam bio impresioniran.

Kultura
Izuzev urbane i geografske estetike, tu je bila i kultura. Opet, nisam imao pojma što očekivati. U to vrijeme, još uvijek mi je nedostajalo iskustvo duljeg života u drukčijoj kulturi. Čak i nakon što sam proveo neko vrijeme u Egiptu i Turskoj, kao emigrant iz zemlje engleskog govornog područja, živio sam kao pod staklenim zvonom. Posjet Splitu ujedno je bilo moje prvo iskustvo stanovanja s obitelji koja nije američka. A to je uključivalo konstantno zvocanje moje buduće punice o tome da po kući hodam bos i redovito propitkivanje jesam li gladan. Ništa od toga tada nisam razumio.

Prilagođen
Sada definitivno bolje razumijem stvari, kako one jezične, tako i kulturološke. Ono što mi je nekoć bilo čudno, smiješno, sve one nepoznanice i nesporazumi, jedno vrijeme predstavljali su izvor svakodnevnih frustracija, a sada se sve, konačno, unormalilo. Na mnogo različitih načina, dok sve više upoznajem hrvatsku kulturu, sve manje pamtim američke običaje. Zar mi stvarno ne nosimo papuče po kući? Sada mi je to čudno.

Deset godina. Stvarno nemam dojam da je prošlo cijelo desetljeće. Jesam li iznenađen što živim u Hrvatskoj? Ne baš. Ovdje postoji 'ono nešto' što još nigdje drugdje nisam osjetio. Možda je to zato što sam rodni kraj svoje buduće žene prvi put ugledao kroz njezine oči. Bio je to nov i egzotičan kraj, ali istovremeno tako blizak. Mislim da sam već tada znao da je Hrvatska posebna. Od svih drugih mjesta na kojima sam živio (četiri nacionalne države, dvije američke savezne države, pet gradova), od svih tih krajeva u kojima sam se nekoć pretvarao da sam kao doma, za Hrvatsku sam, na tom prvom putovanju, osjetio da bi stvarno mogla postati moj dom. Deset godina kasnije, Hrvatska je upravo to.


 *Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a