Čembalo Pavla Mašića: čarobni zvuk intime

Jedan od najpoznatijih hrvatskih orguljaša i čembalista, profesor na Odsjeku za orgulje zagrebačke Muzičke akademije, Pavao Mašić, u velikoj se konkurenciji za albume klasične glazbe u nominacijama za ovogodišnju nagradu Porinu istaknuo Goldberg varijacijama. Iako to Bachovo djelo na svome repertoaru imaju mnogi čembalisti, u našoj glazbenoj sredini ih rijetko čujemo.

Kako zvuče iz prve ruke provjerila je ekipa Vijesti iz kulture, koja je posjetila našeg proslavljenog glazbenog umjetnika:

Čembalo je diplomirao, orgulje magistrirao, a interpretaciju glazbe renesanse i baroka usavršavao godinama.

- Instrumenti su potpuno različiti, orgulje su veleban instrument, ogromnog zvuka, a čembalo je zapravo instrument koji je vrlo intiman, iako može biti glasan, on cilja na to da ipak reducira svu pozadinsku buku, priča nam Pavao Mašić.

Nekad vrlo popularan kućni instrument - čembalo - posebno su voljeli skladatelji baroka. Bach je za njega napisao Goldberg varijacije.

- Reklo bi se praktički čitav kozmos je unutra, mnogi su mu i zamjerali to što je toliko raznolikosti upleo, ali mislim da je osjećao potrebu da se pokaže što sve može, što sve je sposoban načiniti iz tih nekoliko nota, nastavlja Mašić.

- Osjećate se kao dijete koje pita "što je onda bilo dalje, što se onda dogodilo?" i onda Bach nudi novu varijaciju, i novu ideju koja je potpuno suprotna i različita od onoga što je dotad ispričao, dodaje Mašić.

Svirati Goldberg varijacije je uvijek intenzivno:

- Morate uračunati, ne samo glazbu koju izvodite, koja je tehnički zahtjevna, već i te pauze, to je isto jedno živo tkivo osluškivanja tišine koja povezuje svaku od varijacija, jer vi zapravo gradite jedan veliki ciklus, jedan veliki luk od skoro 90 minuta, kaže Mašić.

Svih 30 varijacija, u ukupnom trajanju od 89 minuta, za album "Bach: Goldberg varijacije" snimio je izvršni producent Marin Fulgosi, a Pavao Mašić izveo u apsolutnoj tišini svetišta Majke Božje Gorske u Loboru.

- Čembalo na ovoj snimci pokazuje što sve može od najtanjih tonova, najdelikatnijih trenutaka glazbenih, pa sve do zapravo velikog orkestralnog zvuka, zaključuje Mašić.

Između virtuoznosti i izražajnosti Mašić je pronašao novo čitanje klasičnog Bachova djela, na albumu koji se sluša u jednom dahu i bez daha