Hrvatskih 1000: Bruno Bjelinski

Jedan od najvećih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća Bruno Bjelinski bio je doktor prava koji je svoje pravničko znanje podredio glazbi. Za sobom je ostavio raznoliki opus. U vokalnoj lirici Bjelinski je bio pravi majstor, predavao je na Muzičkoj akademiji, i upravo smo njemu posvetili novu epizodu ciklusa "Hrvatskih 1000".

S obronaka Medvednice spušta se prema gradu glazba velikog Brune Bjelinskog u izvođenju njegove bivše studentice, supruge i majke njegova dva sina Deana i poznatog dirigenta Alana. 

- Bila sam mu studentica fuge i kontrapunkta. On je za mene pisao. Svaki tjedan bi pod miškom donio novu partituru. Odmah bih ih naučila. Mene je to silno privlačilo, prisjeća se Ljerka Pleslić Bjelinski.

Bjelinski je rođen je prvog dana studenoga, 1909. godine, a budući da mu je majka umrla kad je mali Bruno imao samo godinu dana, u Zagrebu ga je odgajala baka.

Kao dijete svirao je klavir i violinu i - zanimljivo - prvo doktorirao pravo, pa onda 1936. godine diplomirao na Muzičkoj akademiji. Kratko je predavao u Splitu, a onda na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji počeo predavati kontrapunkt i polifoniju.

Iako je teško brojkama opisati nečiji opus ipak treba reći da je Bruno Bjelinski skladao tri baleta, šest opera, čak 15 simfonija, i brojne skladbe za klavir, violončelo i brojne druge instrumente.

- Nije se upuštao u avangardu, u nikakve eksperimente, naprosto mu to nije ležalo. Nije ni stigao jer je bio toliko nadaren svojim vlastitim idejama i melodijama koje su mu navirale kao vihor bi proletile, dodaje supruga Ljerka.

Bruno Bjelinski pisao je mnogo za djecu. Ističu se tri dječja baleta: "Pinokio", "Petar Pan" i "Mačak u čizmama" i opera "Pčelica Maja".

Nešto poslije nastaju opera "Orfej 20. stoljeća" i "Koncert za Romea i Juliju".

- Čovjek se stvarno budio rano, oko 5, 6 sati. Imao je vrhunsku disciplinu. Od 6 do devet sati ujutro bi bio s olovkom za drvenom daskom s kočnicom dole. Olovka, gumica, nožić za oštrenje... Gotovo sva djela je napisao s 5B crnom olovkom koja se fino mogla i fotokopirati tako da je cijeli arhiv njegovih materijala uglavnom kopija njegove olovke, ističe sin, dirigent Alan Bjelinski.

- Značajno je to da je njegova mediteranska duša vapila za boravkom na otoku Silbi. Ali to nije nikakvo čudo: moja je majka rođena na Silbi. Kad se Bruno odlučio da ostane živjeti na Silbi, onda je i to igralo veliku ulogu - da je duh moje majke sve nas povezao. Tu je Bruno napisao Devetu simfoniju, priča supruga Ljerka.

Sin Alan smatra da je otac Bruno u sebi imao neku višu dimenziju:

- Poput maestrala, poput nekog vjetra, poput oblaka koji prolazi mediteranskom brzinom, prašinom... On je osjećao tu jednu vrućinu koja se s lakoćom pretakala u note i sad kad pogledam partiture, on bi vrlo često na zadnjoj stranici napisao gdje je djelo nastalo i godinu, zaključio je Alan Bjelinski.