Hrvatskih 1000: Ivana Brlić-Mažuranić

S epizodom serijala „Hrvatskih 1000“ o Ivani Brlić-Mažuranić morali smo požuriti kako ne bi istekla godina u kojoj smo obilježili njezin 150. rođendan. Osim toga, umjesto većini poznate biografije, prvi puta otkrivamo kakva su sve šikaniranja i nepravde proživjeli naša najčitanija književnica za djecu i njezina djela.

- Ivana Brlić-Mažuranić je književnica koji ima četiri nominacije za Nobelovu nagradu. Njezin roman "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" je najprevođeniji i najviše puta objavljen roman u hrvatskoj književnosti ikada. A "Priče iz davnine" imaju preko 300 izdanja, kaže dr. sc. Berislav Majhut.

- Kako se onda hrvatsko društvo odužilo tako značajnoj književnici? Najprestižnija hrvatska nagrada za dječju književnost ne nosi ime najprestižnijeg dječjeg pisca. Muke oko igranog filma o šegrtu Hlapiću nakon najmanje četiri napisana scenarija tek su okončane 2013. godine igranim filmom Silvija Petranovića. Nema niti spomena oko igranog filma "Priče iz davnine", ističe.

Partija ju nije voljela. Gotovo 10 godina nakon njezine smrti počelo je minoriziranje njezinih djela. Unatoč tome što su dječje knjige bile potrebne, njezine se nisu pojavljivale na popisu preporučenih djela.

- Trebalo je dječjih knjiga, ali njezine međunarodno priznate knjige se nisu objavljivale. Njezini grijesi pred sudom Komunističke partije bili su preveliki. Prvo, njezini javno izrečeni protukomunistički stavovi, zatim vjerski i građanski moral u osnovi njezinih djela pa fantastična narav njezine "Priče iz davnine"... Sve to rezultiralo je time da se nakon 1945. njezino ime i naslovni njezinih djela nisu pojavljivali na popisima preporučenih djela, priča Majhut.

Teško je povjerovati kakve su pamflete u pokušaju zaštite tekovina revolucije i socijalizma neki morali pisati protiv nje.

- Ljudevit Krajačić, koji je napravio pregled dječje književnosti nakon 1945. godine, niti jednom riječju ne spominje Ivanu Brlić-Mažuranić. U enciklopediji Jugoslavije u bijednom članku od osam redaka uspjeli su napraviti dvije materijalne pogreške te navode djela Andrije Torquata Brlića koje je Ivana Brlić-Mažuranić samo uredila, a ne spominju autorska djela poput "Jaše Dalmatina" iz 1937. ni "Knjiga omladini" iz 1923. godine, objašnjava Majhut.

Njezini likovi navodno nisu bili dovoljno borbeni i nisu se uklapali u borbenu socijalističku stvarnost.

- Vesna Krmpotić je 1962. tvrdila da je Ivana Brlić-Mažuranić velika vračarica i čarobnica što uzdiže ruke nad žrtvenikom, prizivajući duh vilinskog svijeta, govori on.

No, prešućivanje važnosti njezina djela, ta nepravedna tišina, postala je preglasna.

- Uistinu, 1950. pojavljuju se "Priče iz davnine", a u Sarajevu 1951. "Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića". Nakon toga se proslavljuju njezini rođendani, prva izdanja njezinih djela, obljetnice smrti... To je naravno samo mehanički vid ponovnog uvođenja Ivane Brlić-Mažuranić u javni prostor. Međutim, bilo je potrebno naći aspekte i načine na koji se treba gledati na njezina književna djela i njezin lik da bi se moglo uklopiti u socijalističku stvarnost, kaže Majhut.

- Lik i djelo Ivane Brlić-Mažuranić ponovno će zadobiti pažnju javnosti, ali ožiljci ostaju i prate izučavanje njezinih djela. Tek 2010. pojavom kritičkog izdanja djela Ivane Brlić-Mažuranić pod uredništvom Vinka Brešića po prvi puta se stvaraju uvjeti da se bez te ideološke pozadine govori o njezinim djelima, zaključuje.