Uvod - premalo ili previše filmova o ratu?

Kad biste proveli anketu među građanima Hrvatske ili možda samo među konzumentima hrvatskog filma, s pitanjem je li u hrvatskoj kinematografiji snimljeno premalo ili previše filmova o Domovinskom ratu?, vrlo je vjerojatno da biste dobili sasvim oprečne odgovore.

Jedan dio anketiranih smatrao bi kako je takvih filmova i previše i da hrvatski redatelji samo i snimaju filmove o ratu, a drugi bi tvrdili kako je tih filmova snimljeno premalo, odnosno svakako ne onoliko koliko Domovinski rat zaslužuje.

Oprečne odgovore vjerojatno biste dobili i na upit o kvaliteti tih ostvarenja. Jedni bi tvrdili kako ti filmovi ništa ne valjaju pa ih nitko ni ne gleda, drugi bi odgovorili kako ima dobrih filmova o Domovinskom ratu da dalje ne ulazimo u prijepore o osobnim gledateljskim preferencijama.

Igranih filmova koji su tretirali Domovinski rat – izravno, u pozadini ili barem posljedično – u hrvatskoj kinematografiji je snimljeno tridesetak. Točan broj namjerno ne spominjemo zbog tematske fleksibilnosti rastegnute na poraće i tranziciju. U domaćoj filmskoj publicistici oni su adekvatno tretirani i valorizirani. 

Pisali su o njima i Ivo Škrabalo u i do danas najopsežnijoj povjesnici hrvatske kinematografije 101 godini filma u Hrvatskoj 1896.-1997. i Jurica Pavičić u Postjugoslavenskom filmu: Stil i ideologija, detaljnom pregledu filmskih strujanja na prostoru bivše države. U tim, kao i u brojnim drugim studijama i tekstovima, stvorene su određene poveznice među filmovima ratne tematike i njihovim autorima, opisan je kontekst njihova nastanka kao i njihova percepcija kod publike i kritike.

No, i u onim najiscrpnijim povijesnim i filmološkim pregledima filmovi povezani s ratnim zbivanjima uklopljeni su u narativ o cjelokupnom korpusu domaće kinematografije.

Protiv paušalnih ocjena

Možda je za neke zaključke još prerano. Uostalom, filmovi o Domovinskom ratu i dalje se snimaju. Može se ukazati i na potrebu vremenske distance. Primjerice, najsustavniji pregled jugoslavenskog partizanskog filma Umivanje prevratnika: Partizanski film objavljen je tek 2024. iz pera profesora političkog komuniciranja Aleksandra Vranješa koji se osim sintezom i kritičkom analizom partizanskog filma kao važnog kulturnog, ideološkog i estetskog fenomena, ponajprije bavio propagandnim učincima tog autohtonog podžanra nastalog u bivšoj državi.

Ovaj tekst nema tako velikih i opširnih pretenzija, a pogotovo nema onih eventualno polemičkih u odnosu na dosad napisano o dugometražnim igranim filmovima o Domovinskom ratu (dokumentarnim ostvarenjima te tematike nećemo se baviti jer je to područje puno bogatije i slojevitije, a kratkih formi tek ćemo se usputno dotaknuti). Njegova je primarna namjera na jednom mjestu povezati dugometražne igrane filmove o Domovinskom ratu, usustaviti kontekst njihova nastajanja i percepcije u javnosti, ukazati na ključna razdoblja u snimanju filmova o Domovinskom ratu, donekle utvrditi autorske motive bavljenja ratnom tematikom te eventualno otvoriti pitanje tematike mogućih budućih sličnih ostvarenja.

Zapravo, jedina teza s kojom će ovaj tekst polemizirati je ona o prevelikom ili premalom broju filmova o Domovinskom ratu jer je upravo usustavljivanje najbolji način borbe protiv paušalnih ocjena o višku ili manjku takvih ostvarenja, o njihovom propagandističkom domoljublju ili protudomoljubnoj raboti.

Jer, kao što kaže jedan od naših sugovornika, filmski kritičar i publicist te glavni urednik Hollywooda, jedinog hrvatskog filmskog mjesečnika iz devedesetih godina prošlog stoljeća, Veljko Krulčić: Najjednostavnije bi bilo reći da je istina kao i uvijek negdje na polovici. Ja sam od one stare garde kritičara i filmskih novinara koji svaki film doživljava kao neku vrstu praznika.

Osim toga, film je jedan dugotrajan i skup posao u kojem je angažirano između pedeset i sto ljudi koji na ovaj ili onaj način sudjeluju u njegovoj realizaciji. U svakom slučaju, dobro bi bilo da je snimljeno još više filmova raznih žanrova i tematike pa tako i onih o Domovinskom ratu.

Slično o broju snimljenih filmova o Domovinskom ratu rezonira povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) Ante Nazor: Kao povjesničar koji se zgraža nad izletima filmskih kritičara u historiografske vode i komentiranje događaja ili procesa iz pojedinog razdoblja povijesti koje profesionalno ne istražuju – pa ga i ne mogu poznavati dovoljno da bi o njemu govorili – mislim da nije primjereno ni da je dajem generalne ocjene hrvatskih dugometražnih o Domovinskom ratu.

Glede njihove brojnosti, s obzirom na niz događaja i osoba iz razdoblja Domovinskog rata o kojima bi se mogao snimiti film, a naravno i s obzirom na to da se intenzivno bavim istraživanjem spomenutog razdoblja povijesti, meni će se uvijek činiti da ih nije snimljeno dovoljno.

Dugometražni igrani film o Domovinskom ratu prošao je kroz nekoliko tematskih i stilskih razdoblja koja se ne mogu sasvim precizno razgraničiti s obzirom da do današnjih dana traju njihova preplitanja. Također, nemoguće ga je promatrati izvan prilika u cjelokupnoj hrvatskoj kinematografiji koja je od uspostave državne samostalnosti prolazila kroz nekoliko razdoblja, a ta su razdoblja opet ovisila o društvenim i političkim okolnostima.

Konačno, na njega je logično utjecao izbor samih filmskih autora, njihove redateljske poetike te snažna smjena generacija do koje je došlo sredinom devedesetih godina. Nova država i raspad starog kinematografskog sustava Tradicija snimanja ratnog filma u Hrvatskoj svakako je postojala u vrijeme kinematografije socijalističke Jugoslavije dobrim dijelom oslonjene na prikaz zbivanja u Narodnooslobodilačkoj borbi, odnosno na partizanski film.

Iako su dva najveća ratna spektakla partizanske kinematografije režirali redatelji ponikli u hrvatskom kinematografskom korpusu – Bitku na Neretvi (1969.) Veljko Bulajić, a Sutjesku (1973.) Stipe Delić – većina hrvatskih redatelja uglavnom je bila oslonjena na profiliraniji žanrovski iskaz u prikazu događaja u Drugom svjetskom ratu lišen isključive ideološke propagande.

Spomenimo ovdje urbane triler drame Ne okreći se, sine (1956.) Branka Bauera i Abecedu straha (1961.) Fadila Hadžića, nadžanrovska komorna ostvarenja poput Kote 905 (1960.) Mate Relje, modernistički ratni horor Kaja, ubit ću te (1967.) Vatroslava Mimice, egzistencijalizmom nadahnute drame Antuna Vrdoljaka prema dnevničkim zapisima Ivana Šibla Kad čuješ zvona (1969.) i U gori raste zelen bor (1971.) ili stilski rafinirani i groteskno- karnevalski prikaz ratnih događaja kakav je Okupacija u 26 slika (1978.) Lordana Zafranovića.

Svi su ti naslovi našli mjesto unutar jedne prilično izdašno budžetirane kinematografije oslonjene na kombinaciju sredstava iz saveznih, republičkih i tržišnih prihoda.

No, raspad zajedničke države i skorašnji rat uzrokovan Miloševićevom agresijom na Hrvatsku doveo je do tektonskih poremećaja dotad postojećeg kinematografskog sustava. Iz jednadžbe koju je u svojoj prvoj povjesnici hrvatskog filma Između publike i države: Povijest hrvatske kinematografije 1896-1980 (1984.) postavio Ivo Škrabalo gotovo je nestao jedan bitan faktor.

Tek stvorena država, k tome i izložena ratu, imala je većih problema od uspostave sustavne filmske proizvodnje. Ili kako je to u odgovoru na pitanje o ocjeni broja dugometražnih igranih filmova o Domovinskom ratu i njihovoj autentičnosti sažeo novinar, pisac, scenarist i producent Velimir Grgić: Netko je takve filmove trebao napisati, financirati i snimiti.

Pretpostavljam da znamo koji je od ova tri faktora uvijek najkritičniji. Dok na autorskom planu možemo zaključiti kako je starija redateljska generacija odradila svoj rat - a na mlađu je trebalo čekati - ratni kaos, financijska nemoć ili nebriga države učinili su svoje. Domaća kinematografija ušla je u iznimno teško razdoblje.

Korišteni izvori:

- Baza HR kinematografije – http://hrfilm.hr

- Ivo Škrabalo, 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.-1997., Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998.

- Filmski leksikon, urednici: Bruno Kragić, Nikica Gilić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti