Europska dvojba: Delete ili restart?

Kvadrat (The Square), Švedska, 2017.
Redatelj Ruben Oestlund

Bez ljubavi (Nelyubov), Rusija/Francuska, 2017.
Redatelj Andrej Zvjagincev

Ubojstvo svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer), Velika Britanija/SAD, 2017.
Redatelj Yorgos Lanthimos

Iako su u njoj izbila oba svjetska rata, Europa je oduvijek bila mjesto velikih ideja, ideoloških konfrontacija, rađanja i umiranja demokracije, dijaloga koji su mijenjali monološke totalitarne sustave, kolijevka humanizma što je u konačnici nadvladavalo svako zlo pa, primjerice, i ono kakav je bio holokaust. Takva je bila u očima Drugog i Trećeg svijeta, takva je bila i u perspektivi samih Europljana, a takvom se činilo i da će ostati zauvijek nakon rušenja Berlinskog zida koliko god da je to imalo za posljedicu oružane sukobe na europskom tlu. Možda i iznad svega, europski civilizacijski krug oduvijek je bio i mjesto humornog, ironičnog ili tek ciničnog odmaka podjednako od prevladavajuće društvene dekadencije i od velikih društvenih preobrazbi. Odnosno - kako je to pišući o antici primjetio Hegel – sustavi se uvijek urušavaju kad izgube smisao za humor. Ako je suditi po naslovima koji su obilježili ovogodišnju europsku kinematografiju – a od kojih je Kvadrat Rubena Oestlunda i formalno postao najbolji europski film godine – Stari kontinent od Istoka do Zapada ponovno je u terminalnoj fazi ocvalosti i to na svim razinama od pojedinačne preko obiteljske do društvene.

Tako je na meti kritike vodećeg predstavnika takozvanog grčkog čudnog vala Yorgosa Lanthimosa u Ubojstvu svetog jelena buržoaska vidno patrijarhalna srednja klasa ovjekovječena u liku kirurga Stevena (Colin Farrell) iza čijeg se profesionalnog uspjeha krije hladnoća i distanciranost, bespotrebna grubost prema djeci te nipodaštavajući odnos prema supruzi Anne (Nicole Kidman) uokviren potpunim omaložavanjem njezina poziva oftamologinje te začudnim seksualno-samozadovoljavajućim igrama. U određenom smislu Ubojstvo svetog jelena, nagrađen u Cannesu za najbolji scenarij, motivacijski je inverzija njegovog prethodnog precijenjenog ostvarenja Jastog koji je baš kao i Ubojstvo svetog jelena snimljen na engleskom jeziku i u međunarodnoj koprodukciji. Jastog nas je distopijski vodio u blisku budućnost u kojoj se kažnjava život bez ljubavi u bračno-partnerskoj zajednici, no taj se visoki alegorijski koncept prema kraju filma raspao. Sasvim suprotno, Ubojstvo svetog jelena, nešto manje konceptualno umočen, ali jednako hladan, promišljen i precizno kreiran u svim segmentima, govori o insuficijenciji ljubavi i griješnosti pojedinca što u konačnici – napadom dijaboličnog tinejdžera Martina (Barry Keoghan) čiji je otac umro na Stevenovom operacijskom stolu, prijeti nestanku cijele obitelji. Nakon stalno naznačivane nelagode, Lanthimos uvođenjem religijskih motiva motivacijski inverzira i lik Stevena, griješnika koji se igrao Boga te na koncu zaslužio nekovrsnu Božju kaznu.

A prava poplava nepostojanja ljubavi, što se onda mizantropski prelijeva u rukavce cijelog društva, vidljiva je u filmu Bez ljubavi Andreja Zvjaginceva (izvorni je naziv filma, doslovno preveden – Neljubav). Taj je autor, koji se također okrenuo stranim koprodukcijama dijelom se valjda skrivajući od moguće cenzure, već u Levijatanu direktno p(r)okazao što misli o Putinovoj Rusiji gotovo se nadovezujući na sintagme ruskog filozofa Mihaila Riklina o pravoslavim staljinistima i neliberalnoj egalitarnoj demokraciji iznijetima u knjizi Komunizam kao religija koja trajno gura u prvi plan religiozne potencijale ruskog društva te ih je iskoristio čak i komunistički ateizam. Za razliku od Lanthimosa čiji lapurlatizam može biti smješten bilo gdje (ali Lanthimos ostaje europski redatelj), Zvjagincev svoja djela dosljedno locira u Rusiju. U osnovnom zapletu, Bez ljubavi je ipak bliži egzistencijalnoj drami Izgnanstvo istog redatelja jer su u oba slučaju u središtu priče otuđeni supružnici. U Bez ljubavi – koji nije imao tako dobar međunarodni prijem kao Levijatan, ali je ipak nagrađen u Cannesu – na početku zatječemo bračni par Ženiju (Marjana Spivak) i Borisa (Aleksej Rozin) u postupku razvoda. Oni već žive nove živote s novim partnerima, Boris očekuje i bebu, a žrtva njihovog netrpeljivog odnosa je dvanaestogodišnji sin Aljoša (Matvey Novikov) prema kojem se majka ponaša krajnje otuđeno, a otac potpuno nezainteresirano. Posljedica je to jednog braka u kojem očito nikad nije bilo ljubavi, a Ženijinu hladnoću podcrtavaju i njezine riječi kako dijete nikad nije ni htjela (kad kasnije upoznamo njezinu majku, donekle ćemo je i razumjeti). Jednoga dana Aljoša nestaje što bivši supružnici, uvaljani u vlastita egoistična očekivanja, gotovo i ne primjećuju. Kreće potraga, a s njom film definitivno prelazi na razinu posvemašnje hladnoće društva otuđenih ljudi što se efektno podcrtava stalnim povratcima na kadrove smrznutih eksterijera (nagrada Europske filmske akademije Mihailu Krichmanu za najbolju kameru), kao da zima nikad neće proći. Direktnom obračunu s ruskim društvom, Zvjagincev je u Bez ljubavi namijenio rubnu, ali sveprisutnu epizodičnost: on se ovdje kreće od globalne ovisnosti o mobitelima i društvenim mrežama (Ženiji je stalno mobitel u ruci, skupina žena u restoranu ushićeno se fotografira uz povik Za ljubav i selfie!) preko djevojke koja svoj broj telefona daje potpuno nepoznatom muškarcu što naslućuje izočnost i natruha morala ili završnog Ženijina potpunog ignoriranja televizijske reportaže o ruskoj intervenciji u Ukrajini do oslikavanja Borisove tvrtke kao začudnog carstva pravoslavnog korporativizma gdje mjesta ima samo za one koji žive u urednim brakovima (Lanthimosova distopija iz Jastoga ovdje dobiva vjersko-fundamentalističko obličje). Na samom kraju Ženiju i Borisa gledamo u novim životima s novim parovima, a opet – bez ljubavi. A mali Aljoša? On je ionako postao metafora društva koje je imalo šansu, ali je odbilo odrasti i razvijati se te je na koncu nestalo u dehumanizirajućem krajobrazu suvremene Rusije otuđena srca, prazne glave i nabildanih mišića (u jedno od zadnjih kadrova filma Ženija je na kućnom biciklu odjevena u trenirku s nacionalnim obilježjima).

I dok je Zvjagincev u svom zahvaćanju društva krenuo od obitelji, najznačajniji suvremeni švedski redatelj Ruben Oestlund svoje je rastakanje osnovne ćelije društva već odradio u Turistu. Ako netko pita o čemu je Kvadrat film, slobodno se može reći: O svemu! U počecima se čini kako je Oestlund naumio izrugati se formama suvremene umjetnosti pa glavni lik Christiana (Claes Bang, potencijalni kandidat za novog Bonda), muzejskog kustosa, zatječemo u pripremama za novu izložbu koja bi trebala osvijestiti građane o potrebi solidarnosti i altruizma. Stvari će zakomplicirati nadobudni PR-ovci koji imaju svoju viziju izložbene promidžbe, a pravi zaplet filma počinje kad Christian biva okraden na ulici. Odluči istjerati pravdu što će njega i njegovog kolegu odvesti prema rubnim dijelovima grada nastanjenim ljudima koji žive u socijalnim stanovima.

Christian nije loš čovjek, vidimo to, među ostalim, i iz njegova odnosa prema američkoj novinarki Anne (Elisabeth Moss) koju smo upoznali kao tajnicu Peggy u Momcima s Madisona) s kojom se upušta u aferu. On je pravi proizvod zapadnjačkog društva i salonskog ljevičarsta i liberalizma koje bespogovorno zagovaraju multikulturalizam i pomoć potrebitima (tako Christian na redovitoj bazi pomaže jednoj prosjakinji), ali je takvo postupanje naučeno, a zapravo ga se nikad osvijestilo. S druge strane, Oestlund nije nikakav ideološki navudren redatelj, zapravo u svim svojim filmovima zauzimao je poziciju opservatora; u slučaju Kvadrata opservacija je donekle ustuknula pred cinizmom, što bi načelno trebalo prezirati da nije tako zabavno. Ako promotrimo jedan od njegovih prvih filmova Nesvjesno, očito je da Oestlunda ne zanima toliko što ljudi rade, nego što im je u podsvijesti, a što uvjetuje unutarnji konflikt koji na kraju skončava u licemjerju. Sve se otprilike svodi na set pitanja: da, podupiremo LBGT zajednicu, ali želimo li iskreno da nam sin bude homoseksualac? Zalažemo se za Europu bez granica i prijem izbjeglica, a bismo li u svoju kuću baš pripustili sirijsku obitelj? To je ono što muči Oestlunda, ta potreba da se živi ispravno u jednom naprednom društvu kakvo je švedsko. A zapravo naš se kustos istinski boji otići u kvart sa socijalnim stanovima jer u njemu čuče predrasude, baš kao što predrasude postoje i u obrnutom slučaju, u načinu na koji useljenici gledaju na švedsku domicilnu elitu.

Društvena pat-pozicija uvjetovana nepovjerenjem i predrasudama – iako se načelno tvrdi drukčije – nastala je, prema viđenom u Kvadratu zbog nedostatka dijaloga o tim stvarima kao i zbog iščeznuća ikakvog moralnog autoriteta. Jedina moralna vertikala Oestlundova filma je dječak (Elijandro Edouard) koji biva optužen za krađu Christianova mobitela i novčanika, a koji pošto-poto želi obraniti svoju čast. On će, baš kao i Aljoša u Bez ljubavi iz filma nestati. Ako je Oestlund i zamislio nekakav idejno-ideološki vrhunac svog filma onda je to svakako konferencija za novinare na kojoj se Christian želi obraniti od napada na muzej uzrokovanih suludom PR kampanjom. Tijek njegovih misli i govora navode ga na spominjanje mogućeg ograničavanja slobode (je li u slobodnim društvima baš sve dozvoljeno?) što izazove lavinu novinarskih reakcija usmjerenih na potpuno slobodu govora. Štogod rekli, ništa nije dobro, tu smo gdje jesmo, jedni drumom, drugi šumom, načelno se zalažemo za isto, ali svatko iz svog brloga, nezaintersirani za one druge

Naravno, cijeli ovaj narativ mogao bi nam se učiniti suhoparnim poput konceptualne umjetnosti o koju se Oestlund očešao. No, tu će opet pomoći njegova opservacijska pozicija te još više činjenica što autor kreće od običnih stvari (Kvadrat je inspiriran Oestlundovim radom na umjetničkoj instalaciji u četiri europska grada te pričom njegova oca o nekadašnjem bezbrižnom švedskom djetinjstvu simboliziranom u ceduljici s adresom ukoliko se dijete izgubi) i uistinu je, ponavljamo, prokleto smiješan (scena performansa na elitnoj večeri s kaskaderom i imitatorom životinja Terryjem Notaryjem iz Planeta majmuna upravo je urnebesna). Koliko god Kvadrat bio žestoka satira, Oestlund ipak nije posvemašnji cinik pa će na samom kraju filma – kad Christian pripušta svoje kćeri u socijalno predgrađe u potrazi za pogrešno osumnjičenim dječakom – navijestiti mogućnost drukčije, bolje, moralnije i iskrenije budućnosti. Ipak, ako sažmemo Oestlundove, Lanthimosove i Zvjaginčeve nakane, očito je da se europsko društvance, od kojega smo krenuli, negdje mora usmjeriti. Potrebno je stisnuti Delete uz mogućnost brisanja i onog što je bilo dobro ili Restart uz strah da će biti i gore. Inače slijedi – Shut down!


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a