Tiha žanrovska iznenađenja

Gnjev mirna čovjeka (Tarde para la ira), Španjolska, 2016.
Redatelj Raul Arevalo



S priličnim zakašnjenjem stigao je do nas triler Gnjev mirna čovjeka. U kinima je distribuiran 2016. godine te s četiri osvojene Goye postao najuspješniji godišnji nacionalni film velike španjolske kinematografije. A tu kinematografiju – uz međunarodno prepoznate autore i festivalske miljenike (Almodovar, Luna, Coixet...) - već godinama velebno upotpunjuju naizgled mali žanrovski biseri gdje se posebno ističu oni iz zabrana horora, poput Bayonina Sirotišta ili REC dvojca Plaza/Balaguero. Gnjev mirna čovjeka možda i nije imao pretjerani inozemni odjek kao dva navedena naslova – Ruth Diaz nagrađena je kao najbolja glumica u venecijanskim Orizzontima – no filmofili su ga snažno prigrlili, a u nas ga prepoznali i uvrstili u program organizatori Motovuna.

Film je kao svoj debi režirao i ujedno mu je koscenarist Raul Arevalo, glumac najpoznatiji po nastupu u Banderasovoj Ljetnoj kiši. Gnjev mirna čovjeka u svojoj prvoj polovici djeluje kao nešto što ste gledali već puno puta; Jose (Antonio de la Torre) je prije osam godina u nasilnoj pljački draguljarnice ostao bez voljene žene od čega se psihički teško oporavlja sve dok ne počne zalaziti u kafić u kojem radi lijepa i osamljena Ana (Diaz) čiji je suprug Curro (Luis Callejo) u zatvoru. Ispostavi se kako je upravo on sudjelovao u pljački, no to je tek početak puta na Joseovu osvetničkom pohodu.

Ono što Arevalov film, i dok plovi utabanim stazama, izdvaja svakako je slikopisna stilistika, vizualno nenametljiva, a opet intenzivna i osebujna. Kad osveta poprimi iznenađujuće elemente ostanete prikucani uz kino-sjedalo iščekujući svaki daljnji Joseov potez te se pitajući u kojem je trenutku glavni lik isplanirao detalje svoje osvete, a što se zapravo dogodilo slučajno. Nekovrsnu utjehu u tom slaganju kockica neće vam ponuditi ni sama psedomoralistička završnica filma. Gnjev mirna čovjeka je uzbudljiv i kompaktan filmski komad kakve sve rjeđe viđamo u kontekstu žanrovskog puritanizma.

Gotovo isto vrijedi i za američki SF horor Mjesto tišine o kojem se proteklih dana svojski raspravlja na društvenim mrežama. Film je snimljen za mali budžet (17 milijuna dolara), a zgrnuo je prilične novce (dosad 89 milijuna u cijelom svijetu) pa nam je američka kinematografija, nakon prošlogodišnjeg Peeleovog Bježi! opetovano ponudila istožanrovskog sleepera iako su američki filmovi strave – uz, eto, pokoji izuzetak - u posljednjih nekoliko godina prilično slabašni i derivativni, ogrezli o bolju prošlost te u defanzivnom položaju u odnosu na televizijsku hiperprodukciju.

Zanimljivo, i za Mjesto tišine zaslužan je jedan glumac; Johna Krasinskog primarno pamtimo kao komičara, poglavito po nastupu u američkoj verziji britanske serije U uredu čijih je nekoliko epizoda i režirao. Kao redatelj je isporučio i dvije osrednje humorne drame Brief Interviews with Hideous Men i Obitelj Hollar, a onda je uskočio u projekt koji su po narudžbi Paramounta osmislili Scott Beck i Bryan Woods te postao, ne samo koscenarist i redatelj, nego i glavni glumac dok je glavnu žensku ulogu povjerio svoj supruzi Emily Blunt.

Opet, i Mjesto tišine počinje kao žanrovski stereotipno ostvarenje smješteno u blisku postapokaliptičnu budućnost (kasnije ćemo doznati kako je riječ o 2021. godini) s koloritima što, doduše, prije prizivaju Hillcoatovu Cestu negoli žanrovska zombie ostvarenja. Dva i pol mjeseca od početka nečeg neimenovanog pratimo peteročlanu obitelj Abbott koja tumara kataklizmičkim ambijentom pokušavajući preživjeti. Njihov svijet je svijet tišine, gledatelj misli kako je razlog tome komunikacija znakovnim jezikom s gluhonijemom kćeri Regan (igra ju sjajna, gluhonijema Millicent Simmonds koju smo nedavno gledali u Haynesovu Muzeju čudesa). Trenutak u kojem će mlađi sin Beau (Cade Woodward) na povratku kući pustiti glas sve će promijeniti; on će postati žrtva letećeg čudovišta koje će ga netremice zgrabiti, a Mjesto tišine kreće putem originalnog koncepta, svježine, jezgrovite naracije i dramaturgije. Preostalih osamdesetak minuta filmski likovi i gledatelji provest će u potpunoj tišini uz gotovo jednu jedinu konvecionalnu dijalošku scenu, u atmosferi jezovitosti kad god se začuje makar prigušeni zvuk. Uobičajeno se misli kako u filmovima strave glazba ima esencijalnu ulogu pa Mjesto tišine ide i kontra žanra kojem neprijeporno pripada.

Takav koncept donosi i pokoju nelogičnost; kako su, primjerice, Abbottovi uspjeli u potpunoj tišini pobrati kukuruz i odnijeti ga u spremište? Zanimljivo, Kaminski i društvo, unatoč izvedbenoj originalnosti, tijekom cijelog filma koketiraju s više ili manje lako utvrdljivim filmofilmskim i žanrovskim začinjavcima, poglavito sa Shymalanovim Misterioznim znakovima i Darabontovom Maglom s kojom dijele i odu militarizmu u samom finalu.

A kad smo već kod toga, vrijedi zabilježiti kako je Mjesto tišine u ideološkom smislu prilično oprečan i zbunjujuć. Uz spomenuti militarizam, on slavi tradicionalno kršćanstvo i obiteljske vrijednosti (obitelj Abbott ni u najtežim trenucima ne odustaje od molitve; unatoč svemu žele imati još jedno dijete, iako sam bebin plač može prizvati izvanzemaljce...), dok s druge strane blago promovira feminizam (žena, a ne alfa mužjak je ta koja osigurava produžetak vrste; kći, unatoč hendikepu - a možda baš svog svijeta tišine na koji je osuđena - utamani neprijatelja) te u temeljnom konceptu postavlja uistinu zastrašujuće pitanje: hoćemo li u bliskoj budućnosti biti potpuno ušutkani? Unatoč tim kontroverzama i pokojoj mani, Mjesto tišine je izvrstan doprinos žanru koji svojom svježinom i pameću Peeleove rasističke zombije – da onog zločestog klauna i ne spominjemo – tjeraju na pokrivanje po ušima.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a