Pregled filmske 2017.

Sadašnjost u prošlosti, europska mizantropija i besmislena putovanja Svemirom


I kao godina je bila, ono ništa posebno. Ma ne možeš na prste jedne, ajde dvije ruke, nabrojati pozornosti vrijedne filmove. Pa taj dosadni Hollywood – stereotip na stereotipu. Pa ti mizantropski Europljani. A ni domaća filmska berba nije bila bogznašto. Jamra tako hrvatski kritičar obični, a onda kad počne prebirati po sjećanju, po arhivi što materijalnoj što virtualnoj, ne stigne na kraju p(r)ogurati izbor valjanih ostvarenja na prste ruku i nogu, pa počne petljati, smišljati kategorije, širiti ih na sve strane...i na kraju 2017. ispadne opisno i brojčano upravo ovakva.

Amerika
Tu je situacija uglavnom složena zbog američke dominacije repertoarom te činjenice kako je, uobičajeno, u prvoj polovici 2017. do nas stigao naramak oskarovskih nominanata, produciranih u 2016. Onaj glavni trend ostaje isti – holivudskim filmom dominiraju prerade, dorade i franšize, poglavito stripovskih superjunaka. A ne može se baš reći kako utrka Marvela i DC Comicsa u odlazećoj godini nije bila ludo zabavna. S druge strane, granice između srednjostrujaške matrice i ostataka off-Hollywooda i dalje su sve manje transparentne.

1. La La Land – zasluženi dobitnik Oscara za najbolji film, ali samo na pola minute. Chazeleov spoj nesretne romanse kakvu je Ryan Goesling već proživio u My Blue Valentine i mjuzikla kojem se Hollywood vraća svako toliko, za oponente je bio tek bijeg u oportunizam. Oscara su tom fascinantno režiranom filmu nakon 30 sekundi mogli uzeti; posvetu umjetnosti i jednom gradu, pa makar bio i zloglasni grad anđela – svakako ne.

2. Tragovi u snijegu – redateljski prvijenac Taylora Sheridana koji, uz glumačku, ima i jaku scenarističku karijeru (Sicario, Sve ili ništa). Na prvi pogled sve je tu vrlo stereotipno – ubojstvo u američkoj ledenoj zabiti, sukob saveznih i lokalnih policajaca, navještaj ljubavne romanse pa smo na žanrovskom terenu svojevrsnog neovesterna, fargovskog ozračja uz elemente detekcije. Nakon sat vremena saznajemo što se dogodilo, a Sheridanov film i formalno postaje film o posljedicama gubitaka koje nikad ne prestaju.

3. Manchester by the Sea – ako nas je La La Land čavlima tuge zakucao na pod pri samom kraju, Machester... je od tuge cijeli satkan. Da parafraziram jednog našeg književnika: film Kennetha Lonergana – inače još jednog vrsnog scenarista (Bande New Yorka) s nevjerojatnim Caseyem Affleckom - toliko je dobar da bih se najrađe ubio.

4. Mjesečina – nezavisnom projektu Barryja Jenkinsa nema se zapravo što prigovoriti. Riječ je o prvom LBGT ostvarenju s kompletnim afroameričkim glumačkim postavom, smještenim u predgrađe Miamija koje, umjesto osunčane prijestolnice Floride, nudi tek zrnato sivo nebo i neugodno ogoljele palme. I koliko god Jenkins i suradnici napravili dobar posao, stječe se dojam kako je politički trenutak suvremene Amerike presudio u oskarovskoj noći.

5. Pattison – ako je nakon darkersko-vampirske posvete Detroitu Samo ljubavnici preživljavaju bilo zdvojnih, Pattison nas jednostavno tjera da Jarmuschu poručimo: Dobro došao natrag! Poezija je ovdje nadogradnja općoj determinističkoj strukturi filma, no Pattison je prije svega svjedočenje ljubavi. A što smo bez ljubavi?, zapitat će se jedan od najnesretnijih likova u prekrasnom filmu o ljubavi u svim njezinim varijantama.

6. Sve ili ništa – Sheridanov scenarij kao još jedan spoj vesterna i krimi-drame s  tankoćutnim redateljskim potpisom Davida Mackenzija (Mladi Adam, Osjetila ljubavi). Baš kao i u slučaju Tragova u snijegu i ovdje se na fini način barata s klišejima; malo buddy-buddy obrazaca, jasan socijalni angažman, banke i bankari kao negativci uz apsolutnu završnu dominaciju fatalizma i rezignacije.

7. Majka! - za razliku od Sheridana i Mackenzija i većine europskih filmaša koji mizantropiji prilaze oprezno, za Darrena Aronofskog dvojbe nema – ovaj svijet je mjesto za koje bi bilo bolje da je već nestalo u kakvoj kataklizmi. Biblijska alegorija uz omiljeno autorovo tranširanje ljudskog tijela. Aronofski pritom okreće leđa svim žanrovima koji se češu o Majku!, kontroverzno djelo koje se uglavnom prezire, no uz suvremeno medijsko bombardiranje zločinima i krvlju, dojma smo kako za njegovo gledanje treba tek doza tolerancije.

8. Wonder Woman – DC Comics je iz svog portfelja izvukao Marstonovu Ženu Amazonku, u zvijezdu inaugurirao prekrasnu Gal Gadot, a režiju povjerio redateljici Patty Jenkins (Čudovište, američka verzija serije Ubojstvo). Veliko je to osvježenje u adaptacijama stripovskih junaka koji su upravo s Wonder Woman napustili područje dešperacije i letargije te se okrenuli spašavanju svijeta zadržavaju pritom tipične ljudske boljke.

9. Planet majmuna: Rat – pametni znaju kako nakon Revolucije slijedi Rat. Još je Revoluciju Matt Reeves obojio sivim tonovima, a u Ratu je otišao dalje. Film, pun povijesnih i suvremenih referenci može se različito iščitavati; majmuni su zatočeni u nekoj vrsti koncentracijskog logora, naoružali su ih oni protiv kojih se danas bore, rasizam, militarizam i intervencionizam potpuno su zavladali...

10. Paklena noć – evo nam konačno komadića punokrvnog američkog indieja u izvedbi njujorške braće Safdie. Jedna pljačka je krenula po zlu pa filmski junak kreće na uvrnuto putovanje gradskim podzemljem ne bi li svog brata iščupao iz zatvora. Robert Pattinson je barem na trenutak začepio usta svojim kritičarima, braća Safdie su još za svoj igrani prvijenac Daddy Longlegs osvojili nagradu John Cassavetes i na toj liniji nastavljaju uspješno djelovati.

11. Bježi! - kućni autor Comedy Centrala, komičar Jordan Peele ugodno je iznenadio ovom horor-dramom koja zapletom podsjeća na Kramerov klasik Pogodi tko dolazi na večeru. Zlokobno ozračje i odbljesci interpolacije političkoga u žanr filmova strave bivaju pri kraju zamijenjeni posvemašnjim zadiranjem u eksploataciju. No, stravičnost rasizma u moderno doba ostaje osnovni ton filma.

12. Logan – još jedna strip-adaptacija u kojoj je sjajni redatelj James Mangold uspio prenijeti svu pamet, ozbiljnost, tragičnost, ali i ambicioznost izvornika što ga potpisuju Mark Millar i Steven McNiven.

13. Atomska plavuša – nakon oživljavanja Pobješnjelog Maxa, s kojim Atomska plavuša dijeli nagnuće prema permanentnoj nabrijanosti, bilo je pitanje trenutka kad će Charlize Theron dobiti priliku postati naslovna akcijska junakinja. I dobila ju je u ovoj adaptaciji grafičkog romana The Coldest City koju je redatelj  David Leitch (koautor Johna Wicka) uspješno nakrcao citatima, anarhoidnošću  i racionalnom upotrebom glazbe još od uvodne Blue Monday New Ordera.

14. Thor: Ragnarok – još od uvodne Imigrant Song Led Zeppelina zacrtana je određena politička subverzivnost Marvelova hita. Ako je ona i ostala tek u povojima, uspješno ju je nadomjestio humor koji je novozelandski komičar i redatelj Taika Waititi namrijeo ugurati u svog Thora još dok je studijskim mogulima objašnjavao da film baš tako treba izgledati. I treba!

15. Ljeto u Brooklynu – kompleksna priča o odrastanju i zbližavanju dvojice dječaka zasigurno nije najbolji film vrlog Ira Sachsa (Keep the Lights On, Love Is Strange). No, na ovoj je listi, između ostalog, zbog potpore distrubuterima da nastave pratiti Sachsov opus dosad u nas predstavljan tek na festivalima.

Europa
Sve tamo do kasne jeseni nije tako izgledalo...a onda su počeli pristizati i na kraju se, barem kad govorimo o samom vrhuncu godišnje produkcije, pokazali najboljima, unatoč svojoj snažnoj mizantropskoj liniji.

1. Kvadrat – fascinantni Šveđanin Oestlund je svoj naizgled promatračko-nezainteresirani stil ovaj put ukrižao sa satirom o svemu i svačemu; o snobizmu, egoizmu, konformizmu, ali prije svega o jednom razdoblju u kojem se ljudi i različite društvene skupine međusobno više ne razumiju živeći jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. I tako smo došli do stanja kako sve što učinimo ili kažemo biva pogrešnim. U detaljima vrišteći crnohumoran, u cjelini vrlo ozbiljan. Takav je Kvadrat – film A.D. 2017.

2. Bez ljubavi – mizantropski pogled na suvremeni kapitalizam koji je u pravoslavnoj inačici zahvatio putinovsku Rusiju. Zvjagincev ne voli svoje junake, a oni to bogme i ne zaslužuju. Hladnoća eksterijera smrzava ljudska srca te se kapilarno širi po cijelom sustavu koji ne zna ni što bi s jednim nestalim djetetom. A Ženija, majka tog djeteta, na samom kraju filma odjevena u rusku trobojnicu na hladnom balkonu jača svoje tijelo. Nedostaje joj samo sibirski tigar što je milo gleda.

3. Druga strana nade – u neku ruku povratnički film finskog klasika Kaurismäkija blizak je rođak Oestlundova Kvadrata, ali bez globalnih pretenzija. Pratimo sudbinu sirijskog izbjeglice kojem nitko ne želi pomoći osim asocijalnog neveseljaka jer taj, za razliku od ostalih, ima jednu veliku prednost – ljudsku reakciju. A marginalci su se u Karismäkijevom imaginariju oduvijek prepoznavali.

4. Matura – Mungiu, najproslavljeniji autor rumunjskog novog vala, ovaj put se predstavio s pomalo klišeiziranom, no opet efektnom priču o koruptivnoj tranzicijskoj piramidi koja je podjednako zloćudna u oba smjera. Dio tog lanca je i liječnik Romeo koji rezignirano prihvaća činjenicu kako se stvari nikad neće promijeniti pa izaziva gledateljsku empatiju u svojoj želji da dijete pošalje na školovanje u inozemstvo.

5. Tijelo i duša –  berlinski pobjednik mađarske debitantice Ildiko Enyedi na zanimljiv način propituje suptilna intimna stanja, odnos racionalnog i podsvjesnog. Bizarnost se laganom redateljskom rukom pomiče prema konvencionalnom i vraća unazad pa odgovora na pitanje Što je zapravo normalno? nema. Ne treba ga ni biti.

Ostatak svijeta
Nažalost, valja primjetiti kako smo repertoarnih naslova koji ne pripadaju američkoj ili europskoj produkciji sve više lišeni. Ono što smo vidjeli, bilo je dobro, ali sjećamo se godina kad smo dobivali fine i sveobuhvatne uvide, primjerice, u dalekoazijske kinematografije.

1. Trgovački putnik – u svom drugom Oscarom ovjenčanom filmu Ashgar Farhadi se poigrava s iranskom cenzurom, naslovnim Millerovim dramskim klasikom i hičkokovskim postupcima, a sve kako bi proturio priču o ljubavi koja u svojoj biti ima tek jedno lice.

2. Klan – najznačajniji suvremeni argentinski filmaš Trapero ovdje donosi studiju funkcioniranja fašizma u vrijeme vladavine Vidala i još ozloglašenijeg Galtierija polazeći od toga kako sustav održavaju upravo njegovi neizravni korisnici kakav je ovdje prikazani šef mafijaške obitelji. Ako je u prikazu likova pomalo plošan, Trapero je u njihovu kažnjavanju nemilosrdan.

3. Crveni pas: Početak – (pred)nastavak velikog australskog hita za sve generacije je na sreću doplovio do naših kina. Kriv Senders je ovaj prekvel o povezanosti izgubljenog dječaka i Plavog psa režirao još moćnije i inspirativnije.



Filmovi viđeni samo na festivalima
Priča o filmskoj 2017. ipak bi bila nepotpuna bez ostvarenja koja smo gledali isključivo u i dalje nabujaloj festivalskoj ponudi.

1. Western – motovunski pobjednik njemačke redateljice Valeske Grisebach, iako nominiran za europski film godine i LUX nagradu Europske komisije, nije polučio onoliki uspjeh poput prošlogodišnjeg Tonija Erdmanna iza kojeg je stajao isti produkcijski tim. U priči o skupini njemačkih građevinaca na privremenom radu u bugarskoj nedođiji, Grisebach je krenula od vesterna kao tipično muškog žanra, narugala se pojmu nijemstva i donijela nimalo jednostavnu priču o ksenofobiji našoj svakidašnjoj.


2. Projekt Florida – čudnovata floridska suburbija gledana dječjim očima ili kako umjesto u Disneylandu završiti u Magičnom dvorcu koji s Disneyem nema veze? Sean Baker je postao idolatrijski simbol američkog nezavisnog filma, a film mu uspoređuju s American Honey Andree Arnold. Što i jest malo problematično, jer i Baker za svoju etnografiju ekonomskog naličja američkog sna bira rad s naturšcima. Što ne znači da, ako ga niste vidjeli ni HRFF-u, ne biste trebali pogledati kad uskoro dođe u kina. Jednostavno, Kissimmie čeka na vas.

3. Fokstrot – zahvaljujući Zagreb Film Festivalu vidjeli smo i Maozov efektni prvijenac Libanon. U svom ratu protiv rata, Maoz je u dobitniku venecijanskog Srebrnog lava još ubojitiji. Na sreću, i u slučaju ovog filma uskoro ćete u kinima moći provjeriti kako istodobno biti nacionalni oskarovski kandidat i izraelska filmska sramota kako je Fokstrot nazvala tamošnja ministrica kulture.

Animirani
Holivudska animirana produkcija je podbacila. Pogotovo se to odnosi na tradicionalno uspješne nove epizode franšiza od kojih je u 2017. samo treći nastavak Grua uspio donekle pomiriti komercijalno i kreativno. No, sve da je to bila i najbolja holivudska godina, poredak ne bi drukčije izgledao. Iako se nismo sreli s nekim novim Persepolisom ili Animalisom.

1. Crvena kornjača – nizozemski oskarovac De Witt u svom zakašnjelom dugometražnom debiju kreće od tipične robinzovske pustolovine da bi se film u drugom dijelu pretvorio u slavlje života. A znamo kako svaki život završava. Klasična, prekrasna animacija pogotovo u dijelovima kad se spajaju nebo i more.

2. Loving Vincent: Van Goghov misterij – biografska drama koja se trudi raščistiti odnos slavnog slikara i likova s njegovih slika zapravo je fascinantni uljni kolaž, ručno oslikanih kadrova na kojem je stotinjak umjetnika radilo šest godina.  

3. Neparodžeri – češka animacija bogate tradicije ponovno je nam ukazala kako pomiriti autorsko i kreativno. Film je režirala poznata ilustratorica Galina Miklinova prema predlošku Pavela Šruta koji nam dokazuje kako čarape ne nestaju u bespućima perilica rublja i odvoda, nego ih kradu sićušna živopisna pića. Najgledaniji crtić svih vremena u svojoj domovini čije je potencijale znao prepoznati i Arsen Anton Ostojić te se uključiti u produkciju filma.

4. Lego: Batman – bilo je to početkom godine kad su se, kako smo gore spomenuli, super-junaci još činili potpuno dešperatnim. Iako ima i svoju političku dimenziju, Lego: Batmana ćemo prvenstveno pamtiti po sceni u kojoj moralno rastureni Čovjek-šišmiš bulji u mikrovalnu pećnicu. U tom trenutku ljudi zaduženi za filmske strip-franšize mora da su shvatili kako tako dalje ne ide.

5. Coco i velika tajna – Pixar i Disney su nas počastili tek jednom originalnom pričom. Njihov globalizacijski prst zaustavio se na obližnjem Meksiku. Klasična priča o trudu i uspjehu kojoj šarenilo osigurava meksičko ludilo na Dan mrtvih. U smislu animacije ništa novo, a Pixar se u tretiranju obiteljskih vrijednosti doima konzervativnijim članom bračne zajednice s Disneyem.


Dokumentarci – repertoar
Nažalost, ni ovdje se ne možemo pohvaliti s prevelikim izborom. Razlog tomu je i činjenica što se dvorana zagrebačkog Dokukina KIC i dalje preuređuje, nezavisna Kino-mreža čini koliko može pazeći ipak na tržišni opstanak, dok su multipleksi za dokumentarac gotovo tradicionalno nezainteresirani.

1. Ljubavnici i despot – prema riječima glumice Choi Eun-hee, ona i njezin bivši suprug, redatelj Shin Sang-Ok su za Dragog vođu realizirali 17 dugometražnih filmova u dvije i pol godine. Stvar je u tome što ih je sjevernokorejski režim oteo jer je Kim Jong-il bio silno nesretan što njegova zemlja ne proizvodi filmove za velike festivale. Zahvaljujući snimkama što ih je Choi potajno snimala Zapad je prvi put čuo kako zvuči Dragi vođa. Fascinantno.

2. Tko bi rekao – Fantazije umreženog svijeta – ono što je Herzog u svojoj karijeri dokumentaristički istraživao, a znamo da nas je vodio u začudne kutove svijeta, zapravo je nikakav misterij prema onome o čemu govori u Tko bi rekao...U deset epizoda Herzog nam predočava svijet interneta, svijet kojem se divi, kojeg se boji, ali ga to ne priječi da zadrži ironiju i u svemu iznađe poetski smisao.

3. Funne: djevojke koje sanjaju more – kao u nekom markezovskom romanu, junakinje filma Katie Bernardi imaju magično-realnu želju – umočiti stopala u more. Pa njih dvanaest, odreda osamdesetogodišnjakinja, iz svog talijanskog planinskog sela na more i krene. A to more je ono hrvatsko. Pa kad imaš takvo more, postaneš i koproducent jednog toplog i nadahnutog filma koji, kao i većina najboljih dokumentaraca, ovisi o predmetu svog snimanja.


Dokumentarci viđeni samo na festivalima
Uz Zagrebdox, kao naš neprijeporno najvažniji dokumentarni prozor u svijet, važno mjesto premijernih dokumentaraca postaje i Human Rights Film Festival koji pod vodstvom Petra Milata i dalje najviše prostora daje takozvanom dokumentarnom aktivizmu.

1. Pričest – film Anne Zamacke proglašen je najboljim europskim dokumentarcem godine, a Nenad Puhovski znao ga je prepoznati i s njim otvoriti Zagrebdox. Gotovo nevjerojatna priča o četrnaestogodišnjoj djevojci koja se brine za disfunkcionalnog oca, autističnog brata, ali i majku koja ne živi s njima, uprizorena je izrazito empatično, s puno, puno ljubavi. Otprilike koliko je ima i Ola.

2. Bez zaklona – fascinantan dokumentarac Zaradashta Ahmeda prikazan na Human Rights Film Festivalu. Priča nas vodi u Diyalu, središte takozvanog iračkog trokuta smrti, na kojem u istom trenutku boravi naramak vojski i paravojski što je izravna posljedica američke invazije. Glavni lik filma, bolničar Nori, od početnog objekta, postaje subjekt filma, na kraju i ravnopravni autor.

3. Još jednom, ali s osjećajem – većini se ovaj ponešto dugi te krajnje meandrirajući dokumentarac poznatog redatelja Andrewa Dominika (Ubojstvo Jesseja Jamesa, Ubij ih nježno) s Nickom Caveom kao glavnim protagonistom nije i neće svidjeti. Međutim, tragedija pogibije sina starog je mračnjaka učinila potpuno izgubljenim i smetenim čovjekom koji se, kao da je nesreća to potvrdila, može izraziti samo glazbom. Pa je onda i napisao onu prekrasnu glazbu za Sheridanove Tragove u snijegu u kojem su čak dva lika izgubila svoju djecu. I zato je Dominikov film ovdje.


Hrvatska – dugi metar
Reći ćemo samo; što se sve hrvatskom filmu događalo u 2017., dobro je da smo išta i gledali.

1. Kratki izlet – iznenađujući, ali zasluženi pobjednik Pulskog festivala. Bezinović se egzistencijalni besmisao Šoljanove postratne generacije usudio usporediti s istim takvim besmislom svoje generacije. Potraga za Gradinom dobila je svoju svevremensku slikopisnu verziju.

2. Agape! - na prvi pogled neočekivani filmski komad dvojca Schmidt-Balenović uz scenaristički doprinos dviju žena Antolić-Matijević. Negdje u početku trebao je to, barem reklamno, biti film o svećeničkoj pedofiliji. U nekim naznakama on to i jest...no, ono o čemu je Agape puno je gore i zloćudnije čak i od djelovanja fašistoidnog Krpe i suludo pokvarenog gospodina doktora.

3. Egzorcizam – Matanić u ovoj psiho-drami, oslonjenoj na obrasce horora, pročišćava podrum kao metaforu demonski podijeljenog društva. U kombinaciji adaptacije vlastite predstave i navodno istinitog događaja, Matanić nije nimalo politički suptilan...baš takvi trebaju i biti gerilski filmovi.

4. Uzbuna na Zelenom vrhu – već u dvije uvodne sekvence uviđamo autorske potencijale Čejen Černić koja se poduhvatila režije posljednjeg dijela popularnih adaptacija Kušanovih romana. Najgledaniji hrvatski film u kinima u 2017.

5. Mrtve ribe – iako je kritika ostala hladna, druga suradnja Mlakića i Milića je, unatoč nesumnjivoj pretrpanosti, pogodila u onom osnovnom – prikazu turobnog poraća i socijalne neravnoteže hercegovačkog gradića gdje bi bomba svaki trenutak mogla i doslovno puknuti.

Hrvatska – dokumentarci, kratki metar, animirani
Bila je to u hrvatskom filmu godina žena i koprodukcija. Cvijanović, Kusijanović, Lundgren, Mueller...  One su snimile najbolje filmove, one su osvajale međunarodne nagrade. Moramo spomenuti i Bojanu Burnać čiji je Moj život bez zraka dohvatio glavni program HotDocsa, ali u Hrvatskoj zasad nije prikazan.

1. Ježeva kuća – o čemu god da je pisao Ćopić – a teorije su brojne – Ježurku Ježića i njegov mitski dom sad je upoznao svijet. Zahvaljujući Evi Cvijanović, njezinoj prekrasnoj, a jednostavnoj animiranoj adaptaciji koja je vrhunac doživjela nominacijom za Annie.

2. U plavetnilo – onako kako je Antoneta Alamat Kusijanović postavila i realizirala svoj kratki film moguće je samo uz dva preduvjeta: ili je riječ o neobično nadarenoj scenaristici i redateljici, ili je U plavetnilo autobiografski komadičak. A vjerojatno je oboje. Jedva čekamo najavljeni dugometražni debi.

3. Oni samo dolaze i odlaze – splitska plaža, ljudi, pustoš, ljudi, ciklička ponavljanja, zatvoreni krugovi. Boris Poljak je najbolji dokumentarist među eksperimentalnim autorima i najbolji eksperimentator među dokumentaristima.


4. Glasnije od oružja – neki će mu zamjeriti nedostatak autorskog stava, a neki da previše podsjeća na televizijsku reportažu. No, Miroslav Sikavica je s dna kace izvukao pjesmaricu iz Domovinskog rata, kronološki poredao stvari te nas podsjetio na sva naša nadanja i razočaranja.

5. Buffet Željezara – Goran Dević se, uz Poljaka, pretvara u najupornijeg opservatora hrvatskog filma. Kamera mu je ovdje postavljena u naslovnu birtiju kod sisačke Željezare koja odlazi u povijest zajedno sa svojom klijentelom. Mali, ali važan film o nestajećem svijetu.


Regija
Rat, poraće, PTSP...toj tematici pripadaju najbolja ostvarenja što dolaze iz regije koja se svaki put ponovno razboli kad u Hagu kihne kakva presuda.

1. Dubina dva – iako su u Srbiji postojali autori koji su se bavili ratnim zločinima (Švarm, Stojanović), mladi Ognjen Glavonić to je učinio na dosad nevidljiv način. U početku vam, dok gledate poetske kadrove mirne vode, ili ništa nije jasno, ili mislite kako je riječ o nekom eksperimentu. Vrlo uskoro doznajete kako gledate lokacije jednog zataškanog zločina, a audio svjedočanstva postaju sve strašnija.

2. Muškarci ne plaču – načelno bi ga mogli svrstati pod još jedan film o potrebi dijaloga na ovim prostorima. Pa ako se debitantsko djelo Alena Drljevića i uklapa u takav narativ, opet zaslužuje pohvalu u svim izvedbenim segmentima, poglavito u radu s glumcima.

3. Trst, Jugoslavija – talijansko-hrvatsko-bosanskohercegovačka koprodukcija u kojoj se Alessio Bozzer nostalgično prisjeća odlazaka i dolazaka jugoslavenskih građana u tršćanski šoping. Nama je osobno puno zanimljivija talijanska perspektiva gdje uviđamo da su nas Talijani gledali onako kako smo i očekivali, ali da se preko granice išlo i u drugom smjeru, u potrazi za žutim maslacem, dok su Jugići u Trst dolazili po bijeli. 



Najveća razočaranja
Život donosi sreću i tugu, ushite i razočaranja. A filmovi su imitacija života. Stoga...

1. Blade Runner 2049 – Dennis Villeneuve činio se upravo idealnim redateljem nečega što smo čekali tridesetak godina. U prve tri minute filma to je i potvrdio...Onda se dogodilo nešto što će jednog dana možda netko proglasiti kultnim.

2. Dunkirk – Nolanov ratni spektakl nije toliko loš koliko je precijenjen. Koncept mu je opet pojeo sve pa čak i ono što je posudio od Mallicka i Spielberga.

3. Putovanje vremenom: Put života – pa kad smo već kod Mallicka, nekim čudom je na naš repertoar stigao i njegov svojevrsni dokumentarni produžetak Drva života. Ako i volite Drvo života ne znači da će vam se svidjeti i Putovanje vremenom. Počevši od Velikog praska do današnjih dana, Mallick nas vodi na putovanje svemirom bez ikakvog motiva i suvislosti. A besmisleno smo se svemirom u 2017. bogme naputovali od Tyldumovih Putnika preko Bessonova Valeriana do Blade Runnera.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a