Izranjanje iz mraka

Iskupljenje u New Yorku (You Were Never Really Here)
2017., SAD/Velika Britanija/Francuska
Redateljica Lynne Ramsay


Iako je još potkraj devedesetih za kratke filmove Male smrti i Gasman nagrađena u Cannesu, a potom oduševila izvrsnom socijalnom dramom Lovac na štakore te u Cannesu također nagrađenim Morven Callar – što ju je stavilo uz bok novim i svježim ženskim autoricama (Dennis, Coppola, Martel) – škotska redateljica Lynne Ramsay ipak se nekako u percepciji kritike i publike utavorila kao drugoešalonska sineastica. Tome nije pomogla ni BAFTA za kratki film Plivač iz 2012. godine, kao ni činjenica što je riječ o kompletnoj autorici (redateljica, scenaristica, producentica, čak i snimateljica, kao i glumica u seriji Electric Shorts). Primjerice, hrvatskoj je publici, zahvaljujući i distributerskoj indolentnosti, ona predstavljala nepoznanicu sve do festivalske uspješnice, psihološke drame Moramo razgovarati o Kevinu od koje je prošlo sedam godina tijekom kojih je Ramsay iskazala i snažnu osobnost. Naime, još ranije je trebala adaptirati roman Alice Sebold Ljupke kosti od čega je odustala zbog nesuglasica s producentima (na kraju je posao vidljivo otaljavao Peter Jackson), a ista se stvar ponovila i prije tri godine s dramskim vesternom Ubojita Jane koji je, pak, na kraju potpuno upropastio Gavin O´Connor. Šteta, jer bi poglavito Ljupke kosti savršeno odgovarale njezinom autorskom svjetonazoru, tematskim referencama među kojima dominiraju portretiranje psihotičnih pojedinaca i tjeskobna društvena ozračja kao i oslanjanje na dojmljivo rabljenu auditivno-vizualnu atmosferičnu stilistiku. K tome, Ramsay nije nesklona adaptacijama nešto složenijih književnih djela; i njezino najvidljivije ostvarenje Moramo razgovarati o Kevinu nastalo je prema romanu Lionela Shrivera. U tom smislu, Ramsay je s Iskupljenjem u New Yorku došla na svoje. U originalu film se zove You Were Never Really Here, istovjetno književnom izvorniku što ga potpisuje Jonathan Ames, vrlo plodni američki pisac, scenarist i glumac koji je, između ostaloga, kreirao Bored to Death i Blunt Talk, televizijske serije oslonjene na feelgood humor. You Were Never Really Here i posljedično Iskupljenje u New Yorku su sasvim druga priča.

Žanrovski, riječ je o trileru u kojem glavni lik, sredovječni Joe (Joaquin Phoenix) – bivši ratni veteran, a danas plaćeni ubojica specijaliziran za pronalazak otetih djevojaka koji svoje neprijatelje zakucava čekićem – biva angažiran od perspektivnog političara, senatora Vottoa (Alex Manette) da mu pronađe kćerku Ninu (Ekaterina Samsonov iz Muzeja čudesa; očito Haynes nije napravio velik film, ali isti postaje rasadnik izvrsnih glumica) koja nakon majčine smrti učestalo bježi od kuće. Joe vrlo brzo otkrije kako je Nina žrtva podvođenja maloljetnica i pedofilskog lanca iza kojih stoje visoka politika koja će Vottoa maknuti s puta, a samom Joeu ugroziti život. No, cijeli taj zaplet, kao i činjenica da Ames i Ramsey u elitnoj politici vide opačinu i samo zlo, ovdje nisu toliko značajni. Nije toliko bitno ni što se Joe brine za dementnu majku (Judith Roberts) pa čak ni njegova teška posttraumatska, psihotična i suicidalna stanja, kratki flešbekovi njegove vojne karijere te traumatična sjećanja na djetinjstvo. Joea ionako već takvog zatječemo – kao još jednu inačicu Travisa Bicklea iz Taksista što je samo potvrda da je Scorsese u svom klasiku stvorio prototip kontinuirano prisutnog (anti)junaka američke kinematografije. Tek je nešto važnija Joeova jasno naznačena unutarnja povezanost s Ninom – primjerice, oboje u najtežim trenucima broje unazad – što je opet derivacija Taksista i Travisova odnosa s maloljetnom Iris (Jodie Foster) ili, u manje benignoj varijanti, odnosa Leonea (Jean Reno) i Mathilde (Natalie Portman) kod Bessona – a ovdje će dovesti do kakvog-takvog happyenda.

Ono što je najbitnije u Iskupljenju u New Yorku je što - uz taj prilično simplicirani pa i stereotipni zaplet, te niz naznačenih referenci – kao svoje najveće adute ima samu Ramsay i Joaquina Phoenixa. Od prve Joeove tronute rečenice upućene taksistu Vozi na aerodrom! do njegova završnog opetovanja Ninine konstatacije o divnom danu, riječ je o sjajno režiranom, vizualno, auditivno i montažno besprijekorno složenom ostvarenju, istodobno naturalističkom i gotovo ferrarovski oniričkom u kojem Ramsay uvijek i iznova pokazuje kakve sve adute krije u svom autorskom portfelju. Pogledajmo samo sve načine prikaza Joeovih ubilačkih pohoda koji uključuju i elipse, i brutalnu realnost, i kameru iza stakla, i crno-bijele snimke nadzornih kamera...O Phoenixu možemo reći tek kako je bolju ulogu ostvario samo u Andersonovu Masteru; Joe je, ipak, nešto podgrijaniji lik u čijom se utjelovljenju Phoenix morao prvenstveno oslanjati na tjelesno kako bi ga bukvalno oživio, spasio od smrti, dao mu neku nadu, učinio ga korisnim, izronio ga iz mraka...Kao što je pred nama kao velika autorica izronila Lynne Ramsay za koju se nadamo da će – ne samo zbog kanskih nagrada Phoenixu i za scenarij – na površini slikopisne percepcije i ostati.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a