Buon arivali, sinjor Salaj!

Osmi povjerenik, Hrvatska, 2017.
Redatelj Ivan Salaj

Dva desetljeća i dvije godine su prošle od kad je Ivan Salaj snimio Vidimo se, srednjemetražni, a zapravo rubno dugometražni film u trajanju od 70 minuta, koji je trebao predstavljati prijelomno ostvarenje mladog hrvatskog filma kako ga je krstio pokojni Ivo Škrabalo, zaokružiti priču o jednoj generaciji i njihovom poimanju rata te se uklopiti u prethodne zapažene Salajeve ratne dokumentarce Drugi kat, podrum i Hotel Sunja.

Priča o mladom hrvatskom filmu ubrzo se raspršila, njezini predstavnici svih slikopisnih zanata okrenuli su se vlastitim autorskim poetikama, neki su i napustili zemlju, a Salaj se pak uglavnom povukao iz kinematografskog svijeta tek se usputno javljajući kao koscenarist, dajući svoj doprinos i jednoj epizodi Zagrebačkih priča. No, njegovo ime ostalo je nekako svima u uhu te dodatno zazvučalo kad se svojedobno saznalo kako će upravo on adaptirati roman Osmi povjerenik pisca, novinara i televizijskog kritičara Renata Baretića.

A taj Osmi povjerenik ustinu je za hrvatske prilike književno čudo. Objavljen 2003. godine ovjenčan je s pet najvažnijih nacionalnih književnih nagrada, no što je još važnije, njegov duh i poetika svo su ovo vrijeme – baš kao u slučaju Ivana Salaja – nastavili živjeti među čitateljskim generacijama pa ako knjigu posudite u knjižnici uočit ćete kako je raskupusana i redovito pečatirana. Zanimljivo, Baretićeva kreacija trećićanskog mikrosvijeta upotpunjena izmišljenim dijalektom, uglavnom je poticala upravo iz filmskih izvora, kao kombinacija Života na sjeveru, Radfordovog Poštara i oskarovskog Mediterranea. Reklo bi se, idealno filmsko štivo...Daleko od toga, Osmi povjerenik sadrži brojne zamke u prebacivanju s knjige na film koje je Salaj morao rješavati u proteklih devet godina dok su se na filmu mijenjala tri producenta pa se putovanje do Trećića, najudaljenijeg hrvatskog naseljenog otoka,  gotovo metaforički odužilo.
I eto nas konačno na filmskom Trećiću koji se i na razlikuje znatnije od onog romanesknog. U vrijeme objave izvornika taj je otok na prvi pogled djelovao kao prototip utopije društva nezagađenog modernim novotarijama i surovošću politike. A kad smo već kod politike valja se podsjetiti kako je Osmi povjerenik ugledao svjetlo dana u doba izdisaja Račanove koalicije koja je hrvatskim građanima objavila što je zapravo svakodnevna politika te koliko se ona razlikuje od proklamiranog nacionalnog jedinstva devedesetih. Ipak, vrijeme je išlo Salaju na ruku, jer su zagađenost političkim i ideološko-stranačke crte društvene podjele danas još izraženije nego prije petnaestak godina. O modernim novotarijama da ne govorimo...

U svojoj srži Trećić je zapravo bio i ostao mini-distopija, poprilično mračno i zatvoreno mjesto suludih običaja i tradicije i još suludijeg jezika u koje glavni junak - mladi, perspektivni i nadobudni političar Siniša Mesjak (odlična naslovna uloga Frane Maškovića) - dolazi po kazni nakon afere s drogom i prostitutkama, kako bi uspostavio lokalnu vlast. Nije to lako; Trećićani, redom starije pučanstvo, dovitljivi su i maliciozni ljudi koji duboku vjeruju kako bi ih politika i stranke mogle podijeliti, dosad su p(r)otjerali ili psihički uništili prethodnih sedam Vladinih povjerenika, a Siniša jedinog saveznika ima u svom pomoćniku Toninu Smeraldiću (fascinantni Borko Perić), dobrodušnom i beskrajno strpljivom momku, kakvih ćete sresti po malim otočnim sredinama, kojeg je ucjena njegova mizantropskog oca (uvjerljivi Ivo Gregurević) zatočila na Trećiću.
Većinu književnog predloška Salaj je dosljedno i uspješno transferirao na film, stalno se, baš kao i Baretić, poigravajući s vizurama utopije i distopije, izmjenjujući kontraste sumornog i surovog života s ozračjem topline i posvemašnje humanosti.

Zapravo, film je još radikalnije od izvornika, sazdan od suprotnosti – komični elementi stalno se izmjenjuju s tragičnim i melodramatskim, glazba se kreće u rasponu od propagandno mediteranske do zlokobne zaokružene tonovima didžeridua što ga svira doktor fizike Brkljačić (Filip Šovagović) čiju tajnu ipak nećemo otkrivati, kamera Slobodana Trninića obilježena je također koloritnim kontrastima... U odnosu na roman, promjene su doživjeli tek detalji pa, primjerice, glavni ženski lik više nije Bosanka nego Ukrajinka Julija (izvrsna Nadia Cvitanović; nakon Nike Ivančić u Egzoriczmu među ženskim glumicama dobili smo još jedno svježe lice hrvatskog filma) sklonjena na otok od pakla prostitucije. U scenarističkoj nadogradnji Salaj se prije svega, i to vrlo uspješno, oslonio na nadrealnost stvarajući bogat i dobrodošao ugođaj magičnog realizma.

Film traje više od dva sata te je možda i logično da mu u pojedinim trenucima pomalo opadne ritam...no Salaj se uvijek autorski vraća pa mit o Trećiću – poimali ga kao širu alegoriju ili tek osobno putovanje glavnog lika prema boljem čovjeku – eto, od sada živi i na filmu, vjerujemo i s tržišnom pripomoći. A koliko je Salaj punokrvni redatelj najbolje pokazuje crno-bijela tragična epizoda koja nam objašnjava razloge povijesne netrpeljivosti Trećićana i njihovih najbližih susjeda. I zato buon arivali, sinjor Salaj...dugo smo Vas čekali... a Vi, poujte u kino, pa gledajte!


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a