Šutimo... i pustimo ih neka plešu!

Uz 15. Human Rights Film Festival,
Zagreb/Rijeka, 4.-10.12.2017.

Lociran u prosinac, kao zadnji ambiciozni festival u godini, Human Rights Film Festival posljednjih se godina isprofilirao u zanimljivu kombinaciju igranih naslova koje su drugi festivali tijekom godine iz nekog razloga propustili ili izbjegli uvrstiti u svoj program, uz dosljedno praćenje te prezentiranje pojedinih autora i panorame dokumentarnih naslova aktivističkog duha, iako je zapravo dokumentarizam u svom bogatstvu svojih formi gotovo nužno inficiran aktivizmom.

Dokumentarna selekcija na neki način određuje i osnovni motiv festivala pa su se ove godine organizatori – u suradnji s predstavljanjem suvremene bliskoistočne književnosti na Reviji malih književnosti – odlučili spojiti dvije teme; Levant (i šire Bliski Istok) kao trajno krizno žarište o kojemu se, riječima direktora HRFF-a Petra Milata, govori puno, ali ne baš pametno, s godinom vladavine Donalda Trumpa. Da je taj tematski spoj, imenovan kao Sjedinjene Države Levanta, itekako logičan vidljivo je i ovih dana kad je prtljanje po glavnom izraelskom gradu aktualnog američkog predsjednika izazvalo žestoke reakcije, a zagrebačkom festivalu osiguralo i više od namjeravane aktualnosti.

Pa nam je tako igrani dio festivala donio spoj svježeg i veteranskog u američkom nezavisnom filmu, odnosno Projekt Florida jednog od trenutnih indie prvaka Seana Bakera i Sedmoga dana, novo ostvarenje pomalo zaboravljenog Jima McKaya. Oba filma minuciozno p(r)okazuju dijelić depresivne socijalne slike američke svakidašnjice, prvi tematiziranjem posljedica krize nekretnina, a drugi čeprkanjem po vječno prisutnom američkom snu, ovaj put u mislima Meksikanaca na radu u New Yorku.

Dokumentarna sekcija ipak je bila značajnije okrenuta Bliskom Istoku. I tu se, doduše, našlo mjesta za pokoji naslov o kojem se govori, poput Rizika u kojem se oskarovka Laura Poitras – nakon Snowdena u Citizen Fouru – pozabavila drugim popularnim zviždačem Assangeom čiji su joj lik i djelo omogućili da se pozabavi i sama sa sobom.

Polovica središnjih festivalskih motiva ostat će obilježena s dva dokumentarca. Jedan od njih je višestruko nagrađivani Grad duhova Matthewa Heinemana, autora nezaboravne Zemlje kartela koji nas je ovaj put odveo u sirijsku Raku, glavni grad takozvane Islamske države, donoseći priču o trojici aktivista koji hrabro odlučuju svjedočiti o prirodi isilovskih namjera.

Još podrobnije – a sa stajališta povijesnog kontinuiteta i sveobuhvatnije – o stanju na Bliskom Istoku progovara Bez zaklona Zaradashta Ahmeda, Iračanina nastanjenog u Norveškoj, čije se ostvarenje, također, nadobijalo nagrada među kojima svakako treba izdvojiti onu s CPH: DOX-a, vrlo ugledne kopenhaške dokumentarne smotre. Film je sniman u regiji Diyala, pustinjskom dijelu Iraka, odnosno najvećim dijelom u tamošnjem gradu Jalawli koji je smješten relativno blizu Bagdada, a zapravo je središte takozvanog trokuta smrti te ćemo tijekom filma i doznavati zašto mu je pripalo to nesretno ime. Bez zaklona počinje upravo pustinjskim kadrom čovjeka koji mješavinom neurotičnog i letargičnog u kameru problematizira nedostatak pitke vode za svoju bolesnu djecu. Zatim se vraćamo tri godine unazad i vidimo istog čovjeka u puno boljem izdanju; on je Nori Sharif, radi kao medicinski tehničar u bolnici u Jalawli, vrlo je požrtvovan i brižan na poslu, a na jednak način skrban je i za svoju obitelj. Vrijeme je to neposredno nakon američke invazije i svrgavanja Sadamova režima kad je većina Iračana, pa tako i Nori, vjerovala u uspjeh donesene slobode i demokracije. U samoj Jalawli to je i vrijeme mira, u lokalnu bolnicu pristižu tek ranjeni iz drugih iračkih krajeva zahvaćenima ratom, no vrlo skoro borbe se približavaju Jalawli, a ranjenih je sve više; u tom trenutku redatelj Zaradasht Ahmed odlučuje dati malu kameru Noriju što se pokazuje višestruko značajnom odlukom za konačni izgled filma.

Nori ne samo da postaje punopravni koautor filma već se na njegovu komunikativnost i empatiju Bez zaklona većim dijelom i oslanja dajući politički, društveni, ali prije svega osobni nutarnji portret iračkoga društva. Nori će tako snimiti ljude od kojih većina Amerikancima ne zamjera na invaziji, ali ipak upozoravaju kako je Diyala do te invazije bila mirno područje, a onda su se u njenu unutrašnjost povukle brojne (para)vojne postrojbe. Naravno, sa stajališta konteksta posljedica sukoba posebno su potresne snimke ratnih stradalnika, naročito onih koje su ranile takozvane sticky bombe, kao i identifikacija civilnih žrtava. Međutim, najveća vrijednost kamere u Norijevim rukama jest u bilježenju onih malih, ljudskih stvari, poput ushićenog plesa njegove djece ili slušanja lokalnih hip-hopera – koji kao i svi hip-hoperi ovog svijeta pjevaju o društvenim nepravdama – s jednim dječakom na samom rubu pustinje.

Nori Sharif će prema kraju, kako sam duhovito, konstatira, od snimatelja filma postati njegov objekt. Zbog sve jačeg sukoba ISIL-a i kurdskih pešmergi Jalawla postaje opasan, uskoro i srušeni grad pa je Nori primoran s obitelji pobjeći dublje u pustinju u selo Ain Kostralet u čijoj je blizini i snimljen potresni početak filma. U tri godine Nori je snimio kronologiju jednog nedovršenog ili, kako ga stručno nazivaju nedijagnosticiranog rata u kojem su zapadne sile, predvođene Amerikom, obavile loš posao osiguravajući time - ne samo daljnju agoniju dragih i poštenih ljudi poput Norija – nego i pretvaranje Bliskog Istoka upravo u trajno krizno žarište, e kako bi se jednog dana mogli opet kao osloboditelji pojaviti na tom vrelom tlu. Jer, kako kaže jedan od starijih protagonista filma: šiiti i suniti, Kurdi i Arapi, sad Islamska država...u Iraku svakih par mjeseci nešto novo... I tu je nekako sažeta jedna povijest puno bolje i jezgrovitije od svih vanjskopolitičkih analiza i komentara; tu nekako osjetiš bijes zbog toga što kad američki vrhovnik kihne zarazi pola Bliskog Istoka... tu nekako čovjek poželi zašutjeti i pustiti neka Norijeve kćeri i sinovi plešu...oni žele samo to – plesati.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a