Moralne i autorske stranputice

Napad na Nile Hilton (The Nile Hilton Incident), Švedska/Maroko/Danska/Njemačka/Francuska, 2017.
Redatelj Tarik Saleh

Djevojka u magli (La ragazza nella nebbia), Italija, 2017.
Redatelj Donato Carrisi

Svaka čast holivudskoj dominantnoj industriji zabave, ali prvu polovicu tekuće godine u hrvatskim kinima obilježili su žanrovski filmovi. Pritom, ti žanrovski začinjavci, osim horora Mjesto tišine i trilera Iskupljenje u New Yorku koji je, opet, režirala Škotkinja Lynne Ramsay, nisu pristigla iz svoje američke domovine; spomenimo ovdje sjajni španjolski krimić Gnjev mirna čovjeka ili, barem do polovice vrsnu Trierovu Thelmu. Istinabog, predstavnici stravičnog odvojka novog francuskog ekstremizma Laugier (Priča iz zemlje duhova) i Gens (Ukleta redovnica) potpuno su podbacili, ali zato su ovogodišnjoj istaknutoj žanrovskoj popudbini pridonijeli jedan polovično uspješan talijanski krimić situiran ne na Mediteran, već u Julijske Alpe i istožanrovski laureat Sundancea realiziran u većinskoj švedskoj koprodukciji iako se bavi recentnom egipatskom povijesti.

Egipat je zemlja bogate kinematografske tradicije koja je filmskoj historiji podarila i jednu veliku glumačku zvijezdu Omara Sharifa te barem jednog redateljskog klasika, pokojnog Youssefa Chahinea (Vrabac, Aleksandrijska tetralogija...) kojemu je svojedobno u kinu Tuškanac priređena retrospektiva. Filmovi iz te zemlje pravi su raritet u hrvatskim kinima; izuzetak su, naravno, festivali pa smo tako prije godinu i pol dana na Zagreb Film Festivalu vidjeli Sukob Mohameda Diaba, izvrstan portret egipatskog društva dvije godine nakon Arapskog proljeća, a ta revolucija ima velik značaj i u Napadu na Nile Hilton. Među zemljama koproducentima tog filma nema Egipta – kad ga pogledate bit će vam jasno i zašto – ali je svakako riječ o djelu bitnom za egipatsku kulturu te je donekle utemeljen na istinitom događaju ubijene lokalne pjevačice što se dugo vremena povlačio po tamošnjim edijima. Njegov redatelj je Tarik Saleh, Šveđanin egipatskog porijekla koji iza sebe ima cijenjeni dokumentarac Gitmo i animiranu dramu Metropia, no možda ga je najbolje predstaviti podatkom da je potpisao nekoliko spotova indie-pop zvijezde Lykke Li među kojima je i onaj za veliki hit I Follow Rivers.

Kako god okrenemo i koliko god mu brojili producentska krvna zrnca, pobjednik Sundancea jest, dakle, egipatski film jer nam, između ostaloga, pripovjeda o ključnim danima suvremene egipatske povijesti. On počinje nekoliko dana prije nego što je val Arapskoga proljeća potresao Mubarakov autokratski režim ogrezao, što nam se u filmu sugerira sasvim plastično i doslovno plakatno, o korupciju, nemoral i dekadenciju. U to vrijeme ulica je već srušila vlast Bena Alija u susjednom Tunisu, a gledateljska istodobna prednost i mana je što znamo da će isto zadesiti i Egipat. Svjestan je toga i Tarik Saleh pa će vrlo domišljato ono što želi reći umotati u žanrovski krimić poslužujući se istinitim događajem. Kao putokaz na špici filma stoji njegov svojevrsni podnaslov Cairo Confidental/Kairo povjerljivo što, naravno, asocira na književno-filmsku uspješnicu i u toj ellroyevsko-hansonovskoj mješavini tvrdokuhanog krimića i neo-noira protječe najveći dio Napada na Nile Hilton uz gotovo neizbježni danak suvremenoj skandinavskoj filmskoj i televizijskoj produkciji iz koje je uostalom Saleh u autorskom smislu i potekao.

Film nosi sjajni Fares Fares (Zero Dark Thirty, Ubojica fazana, Komuna) koji interpretira kairskog policajca Nuredina, ne baš poštenog tipa, sklonog mitu, reketarenju i podmetanju krivnje. Kao takav on nipošto ne odudara od cijelog koruptivnog policijsko-represivnog aparata u službi visoke politike u čemu bitnu ulogu ima i Nuredinov ujak Kammal (Yaser Ali Maher). K tome, Salehov protagonist je i gotovo arhetipski depresivan, sklon alkoholu i opijatima zbog obiteljske tragedije za koju doznajemo pri kraju filma, ali, čini se, i zbog ostataka časti i integriteta koje je, uslijed opisanog društvenog ozračja, Nuredin duboko potisnuo. Stvari će pokrenuti ubojstvo poznate pjevačice Lalene u sobi hotela smještenog na slavnom trgu Tahrir – gdje će za koji dan krenuti politički prosvjedi – a čija je jedina svjedokinja ilegalna sudanska imigrantica Salwa (Mari Malek). Tragovi ubojstva vode prema građevinskom poduzetniku i političaru u usponu Shafiq (Ahmed Selim) pa nadležni u policiji ne znaju što bi, nekoliko puta mijenjaju odluku o tome što poduzeti i hoće li uopće provesti istragu. Nuredin je, pak, u istrazi krenuo predaleko, pogotovo nakon što stupi u vezu s Laleninom kolegicom Ginom (Hania Amar), u tipično noirovskom stilu postaje istodobno progonitelj i progonjeni, želja za istjerivanjem pravde u njemu raste razmjerno onoj u društvu što će uskoro buknuti dok nas u izvrsnim sekvencama vožnje kairskim ulicama s jumbo-plakata gledaju stvarni Mubarak i fiktivni Shafiq. Osobno i društveno pročišćenje? Prvo da, drugo baš i ne zaključuje Tarik Saleh koji nas je vrlo uspješno proveo kroz svoj dinamični narativni konstrukt. Ono što je došlo nakon Arapskog proljeća ionako smo vidjeli ranije u Diabovu Sukobu.

Sasvim drugu vrstu (anti)junaka ponudio nam je Donato Carrisi u Djevojci u magli, talijanskom krimi-trileru (što je danas rariret ravan egipatskom filmu u distribuciji) nastalom u produkciji Medusa Filma, podkompanije Berlusconijeva Mediaseta. Carrisi je, inače, prilično popularan autor kriminalističkih romana i scenarist koji se sada okušao i kao redatelj te je odmah nagrađen Donatellom za najboljeg novog redatelja što je prilično smiješno jer Djevojka u magli je sve samo ne dobro režirano ostvarenje s atmosferom grubo prenesenom iz skandinavskih žanrovskih doprinosa. Doduše, to i ne čudi jer su mjesto radnje talijanske Alpe i malo mjestašce gdje je nestala djevojka, a slučaj preuzima detektiv Vogel (glumi ga veliki Toni Servillo koji se upravo predstavio u Cannesu izvedbom baš Berlusconija u Sorrentinijevu Loro), prilično manipulativna osoba sklona pretvaranju istrage u medijski spektakl.

U Djevojci u magli nema politike, no ima malomišćanske šutnje, religiozne radikalnosti, niz krivih tragova...većina filma zamišljena je kao retrospektivni dijalog Vogela i psihijatra Augusta Floresa (novca je očito bilo pa je za tu ulogu angažiran Jean Reno) na što, doduše, nerijetko zaboravimo, da bi se u konačnici pokazalo efektnim.

Carrisi je za svoju estetiku izabrao spori ritam, sivu fotografiju, niz jakih dijaloga – ipak sve to izgleda nekako pretelevizijski (pogotovo zvukovno), no film, uz samog Servilla, na površini drže osnovni zaplet i povremene reminiscencije na Fincherove Sedam i Nestalu, a izvedbeno je problematičan sam kraj gdje se dvostruki obrat nes(p)retno spojio s naglo ubrzanim redateljskim ritmom. Možda je Carrisi adaptaciju svog romana trebao povjeriti nekom jačem režiseru jer mu je vožnja po finoj scenarističkoj autostradi dijelom završila na slijepoj stranputici.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a