Tražimo Gradinu, ždralovi lete...

Kratki izlet, Hrvatska, 2017.
Redatelj Igor Bezinović

Mrtve ribe, Hrvatska, 2017.
Redatelj Kristijan Milić


Protekle dvije godine hrvatska je kinematografija uoči božićnih blagdana isporučivala svoje prigodne naslove – Život je truba Antonija Nuića i Sve najbolje Snježane Tribuson. Ovaj put eto je s čak dva aduta koja se, međutim, teško mogu okarakterizirati prigodnim.

Šoljanov Kratki izlet je u vrijeme svog objavljivanja sredinom šezdesetih godina isprva doživljavan kao politička alegorija o društvancu koje je nekud krenulo, a da zapravo nije znalo ni kako ni kamo. Sam Šoljan je, vjerojatno iz pragmatičnih razloga, naknadno zanijekao tu mogućnost, ali alegorija – onu šira i opća – nije mogla biti zanijekana. Igor Bezinović i njegov koscenarist Ante Zlatko Stolica (koji je preuzeo i ulogu naratora) pronicljivo su, pak, primijetili kako se postratna Šoljanova generacija može usporediti s onom današnjom.

Petnaestak godina nakon Drugog svjetskog rata i inauguracije socijalizma nemali broj ljudi je shvatio kuda taj eksperiment vodi. Jugoslavenska mladost poraća je u svojoj podvojenosti između egzistencijalističkog beznađa i želje za slobodom, zabavom i hedonizmom, odlazila u takozvane kolonije u Istru i dalje sablazno ispražnjenu od Talijana. Baš kao što i današnja mladež, suočena s iznevjerenim demokratskim putem i tranzicijskom izočnosti morala, hrli recimo – u Motovun. Tako se potraga za mitskom Gradinom ponavlja, predvodnik puta kroz istarsku unutrašnjost više nije nadobubni i ludi omladinac Roko, ali svaka generacija ima svog Roka koji neprestano mora dalje te kojoj su panika i apatija Prokrustova postelja.

Pa Bezinović - kao autohtoni dokumentarist (usput, i njegova slavna Blokada zapravo počiva na završnom beznađu zbog iznevjerenih očekivanja od neposredne demokracije koju je uništio institucionalni nemoral velikih dečkiju) – svoj Kratki izlet i počinje dokumentarnim snimkama s Motovunskog festivala kao domaće i suvremene inačice Woodstocka. Iako gotovo do kraja zadržava dokumentarističku stilistiku, prema kraju film sve više klizi prema poetičnom i atmosferičnom.

Razglednički motivi Istre, baš kao i u književnom izvorniku, pretvoreni su u nedodžijsko, turobno i ispražnjeno mjesto iz kojeg se, citiramo Šoljanovog Petra, treba vratiti dok još ima vremena. Jer putokaza nema, protagonisti filma čeznutljivo gledaju lijevo i desno, vrućina, žeđ i glad stišću filmske likove u izvedbi naturščika, osim Mladena Vujčića, jedinog profesionalca u glumačkom postavu. Kako se Rokova ekspedicija polako osipa, nasljeđe razočaranja, baština nevjerice i teret slutnji, kako ih je opisao Šoljan, postaju distopična verzija suvremenosti. Bolje rečeno, bezvremenosti. Bezinovićev iznenađujući, nipošto i nezasluženi pulski laureat je nenarativan, nije lagan za gledanje, kadrovi su spori, šutnja traje vječnost, no neprijeporno riječ je o velikom i važnom filmu koji istodobno strši iznad matične kinematografije i snažno je obogaćuje.

Mrtve ribe druga su, pak, suradnja bosansko-hercegovačkog književnika Josipa Mlakića i redatelja Kristijana Milića, nakon proslavljenih i nagrađivanih Živih i mrtvih. Mlakić je u međuvremenu – uz Matu Matišića – postao najvrsniji plodonosni scenarist hrvatskog filma, iako se pomalo zaboravilo kako je još prije Živih i mrtvih potpisao scenarij za Ogrestin Tu. U Ištvančićevu Mostu na kraju svijeta pokazao je interes za, po broju likova usložnjenijim formama, no Mrtve ribe su i za njega – a pogotovo za Milića – bile potpuno novo iskustvo. Milić se isprofilirao u žanrovskog ratnog autora – a kad je rat u pitanju tu nema previše riječi – sklonog estetici Waltera Hilla, Sama Peckinpacha ili Johna Carpentera, dakle ultimativno žanrovskih igrača, čak i kad su antižanrovci (Peckinpach). Mlakić je scenarij napisao prema svojoj zbirci priča Mrtve ribe plivaju na leđima u kojoj egzistira dvadesetak glavnih i još toliko sporednih likova koji su eterično povezani jednim samoubojstvom.

Taj Profesorov suicid kolikog god bio efektno izložen – uz pripomoć krležijanski teatralnog, ali vrlo dobrog Dragana Despota – tek je jedna od karika u lancu autorskog spoja filmske altmaneske i carverovske književne poetike smještene u poraće hercegovačkoga gradića (film je sniman u Mostaru, iako je Mlakić gađao svoje Uskoplje) i dalje opterećenog međunacionalnim netrpeljivostima, ali i tipičnom tranzicijskom socijalnom disfunkcionalnosti. Za malo veći dramaturško-narativni oslonac onoga što su htjeli reći, autori su ipak izabrali skupinu mladića različitih nacionalnosti koji se, uz stalna međusobna nacionalna i vjerska podbadanja, spremaju u lov na ribe te trojicu starijih Bošnjaka, uz rakiju ili kavu, okrenutih prošlosti, kad im je već sadašnjost nikakva, a budućnost nepostojeća. Milić je, nema sumnje, uspješan u građenju stalne jezovite atmosfere u kojoj bi bomba svakog trenutka mogla i doslovno puknuti, a crno-bijela fotografija Mirka Pivčevića iznimno je efektna, ne samo iz artističkih pobuda, nego i u oslikavanju plošnosti društva u kojem i dalje postoje tek Mi i Oni, odnosno Naše i Njihovo. 

No, dojam je kako su Mrtve ribe ipak strukturalno prenapregnuto djelo u kojem nisu sve epizode jednako funkcionalne pa se ta razbarušenost pokušava nadoknaditi nizanjem alegorija i simbola. Dok su se Živi i mrtvi u korištenju figurativnih elemenata oslanjali tek na ratnu kaotičnost i povijesno-ratna opetovanja, Mrtve ribe već su u naslovu simbolički markirane kao znak lošega u obje velike monoteističke religije na teritoriju gdje je film lociran; riba je još u ranom kršćanstvu bila simbol samosvjesnosti pa njezino hvatanje izvlači na površinu nešto potisnuto u podsvijest, dok prema Islamskom sanovniku sanjanje mrtvih riba ukazuje na želje koje se neće ispuniti. Iznad gradske kotline prolijeću i računalno generirani ždralovi, značajan simbol još od Starih Egipćana do nordijskog vjerovanja kako dolazak tih velebnih ptica označava dolazak proljeća, blagostanja i boljeg života. U Mrtvim ribama ždralovi nikako da slete...



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a