Vele Srakane, otok izvan vremena

Nije lako doći do Velih Srakana u listopadu. Postoji brodska linija koja jednom dnevno spaja taj pučinski otok s Lošinjem, no kad smo ga odlučili posjetiti, brod koji povezuje otoke bio je na popravku. U pomoć je priskočio Robi svojim gliserom, no upozorio nas je da će jugo biti prilično jako. Brzim gliserom stigli smo nadomak Velih Srakana za nešto više od pola sata.

- Dosta puta budu odsjećeni, ali pokušavamo gliserima, kad brodska linija ne ide, da ipak tim ljudima koji žive tamo, trenutno tri čovjeka na Velikim Srakanama, dvoje njih na Malim Srakanama, da napravimo mogućnost da ipak imaju nekakvu opskrbu, namirnicama i nekakav odlazak recimo, doktoru, s obzirom da je starije stanovništvo koje živi tu, rekao je Dalibor Cvitković, direktor TZ-a Mali Lošinj.

Otok koji nema uvalu zaštićenu od svih vjetrova, nema ni sigurnu luku.

U vrijeme našeg posjeta još nije potpuno opustio. Stanovnike Velih Srakana Lošinjani zovu Srakanježima. Pravih Srakanježa, koji su se rodili na otoku, više nema. Otok čuvaju došljaci.

Osmero ljudi uživalo je na pučini u blagodatima babljega ljeta. Njih troje, četvero, koji se vole nazvati stalnima, bave se ovcama, maslinama ili raznim popravcima. Jedan od njih dočekao nas je na molu.

- Kaj da vam velim, teško, ali i lijepo. Ima svojih čari, kome to paše. Sad sam stalno tu već godinu dana, rekao je Josip Županac, Vele Srakane.

Joža je doselio iz Zagorja. Otkrio je otok, kupio kuću, provodio u njoj sve više vremena, pa se odlučio potpuno preseliti na pučinu.

- Meni je sve ovdje lijepo, zato se i jesam odlučio za takav život, kaže.

Zgradu stare škole između dva svjetska rata izgradili su Talijani. Sada služi kao skladište najvećem poljoprivredniku na otoku - Igoru Rukavini.

- Posla je jako puno. Na prvome su mjestu ovce, za meso, mlijeko ne, jer nema ispaše, moramo ih dohranjivati. Ovaca ima oko 150. Imamo i guske, patke, kokice... riba se lovi 10., 11. i 12. mjesec, kaže Igor Rukavina, Vele Srakane.

U otok se prije tridesetak godina zaljubio nekadašnji sudac slovenskoga vrhovnog suda i jedriličarski prvak Jugoslavije u klasi 470, Rudi Štravs. Zatekli smo ga kako priprema jedrilicu za jesenske kiše.

- Ja otok doživlajvam kao nešto fantastično, kao nešto izvan ovoga vremena. Osjećam se ponekad kao Odisej prije 2000 godina, kaže.

Nije gospodin Štravs jedini bivši prvak na malenome otoku. Tu je i bivši prvak u podvodnome ribolovu Dubravko Balenović, kojemu sin često dolazi u posjete.

Gospodin Balenović bio je prvi čovjek Maloga Lošinja u vrijeme početka Domovinskoga rata kada je trebalo učiniti sve da predaja JNA vojarne prođe što mirnije, a surađivao je u prošlosti i s Ministarstvom graditeljstva. Mir je pronašao u svojoj pravoj otočnoj oazi.

Trofejni podvodni ribolovac svoje divljenje podmorju iskazuje i bojama na platnu. Jedan je od onih koji je iskusio koliko su Vele Srakane daleko, odnosno blizu bolnici.

- Ja sam imao veliki napadaj i trebao sam hitno u bolnicu. U zimsko doba od poziva 112 u dva u noći, u 6 sam bio na intenzivnoj u Rijeci, kaže.

Problemi na otoku nisu bili tema ove reportaže, ali ne možemo ne spomenuti da bi jedna zajednička ozbiljna vodosprema značila mnogo jer bi smanjila ovisnost o vodonoscima. No, na ovaj se otok ne dolazi zbog civilizacijskih napredaka nego upravo suprotno, radi gotovo netaknute prirode i duha Mediterana kakav je nekad bio, a koji galopirajuća civilizacija posvuda ubrzano briše.