Antonijina borba s anoreksijom

Koliko su hrana i prehrana važan dio našega života shvatimo, nažalost, tek kada se razbolimo, no koliko su poremećaji hranjenja učestali u našemu društvu vidimo gotovo svakodnevno. 

Procjenjuje se da od poremećaja prehrane u Hrvatskoj boluje najmanje 35-40.000 osoba. Jedna od njih bila je i Antonia. Srećom, danas su ti problemi iza nje.

Svoju priču odlučila je podijeliti s ekipom Kod nas Doma kako bi onima koji trenutačno vode borbu, pokazala da postoji život nakon poremećaja hranjenja i da može biti lijep. 

Antonia Zrinjski se s anoreksijom borila od srednje škole, ali njezini problemi počeli su i prije.

- Uvijek sam bila onako povučena i sramežljiva i dosta na meti vršnjačkog nasilja, tako da je to zapravo obilježilo i osnovnu školu i mislim da je to dosta poljuljalo moje samopouzdanje koje onako u pubertetu je dosta krhko, govori. 

Nije, kaže, pomoglo ni to što voli kontrolu. Pa je hrana postala idealan medij za to. 

- Mogu kontrolirati koliko ću pojesti, što ću pojesti i kilograme i baš je onako tako i krenulo, govori Antonia. 

- Na početku je bilo super i stvarno kao padaju kilogrami sve je odlično, dok stvarno nisam postala gladna i dok mi stvarno nije postalo teško, dodaje. 

Nije se tada znala izraziti ni tražiti pomoć. Ipak, njezin sadašnji suprug shvatio je kako ima problem, pa je s 18 godina krenula na bolničko liječenje. A iako vidi neke propuste u pristupu oboljelim osobama, u bolnici joj je kaže bilo dobro pa bez nje više nije znala funkcionirati. 

- Ono što mislim da je problem općenito da mi nemamo dovoljno individualiziran pristup za pristupiti tako oboljeloj osobi, I to nije krivnja nikoga osim sustava koji ne štima, jednostavno smo preopterećeni, rekla je. 

- U bolnici si, 0-24 pod nadzorom, imaš tri obroka koja ti dolaze, i sve ima svoj tok, svoj raspored i onda kad su krenuli vikend izlasci jer budu često izlasci probni na par dana i shvatila sam da ja ne znam funkcionirati u kući, govori. 

U bolnici je provela 3 mjeseca. Bila je naizgled dobro, ali i dalje se osjećala nezadovoljnom. Tako je nakon 2-3 godine krenula istom rutom. 

- Ja sam zapravo više naučila zadovoljiti druge, ja sam naučila, ja mogu pojesti obrok i svi su sretni i zadovoljni i to je otprilike to. I ništa zapravo iznutra se nije promijenilo, naglasila je Antonia.

Ni ovoga puta nije bila spremna potražiti pomoć, ali suprug joj je opet bio najveća podrška. Ipak, s bračnim životom pojavila se i velika želja za promjenom pa je sada već 5 godina dobro. No, promjena, kaže, ne dolazi preko noći. 

- To je baš jako dugotrajan proces i to su baš sitni, sitni koraci da se postigne nešto. I mislim da to ljude dosta obeshrabri u početku jer sve onako nema ništa vidljivo i sve su male navike koje se mijenjaju iz dana u dan, rekla je Antonia. 

Za poremećaj prehrane je jako bitno sa svih strana krenuti, možda ne odjednom, ali krenut i s nutricionizmom i s edukacijom i psihoterapijom i s lijekovima.

A važno je stvoriti i sigurno okružje za oboljele osobe.

- Mislim da veliki problem roditeljima, bio je i mojim roditeljima, to što nabijaju osjećaj krivnje koji nama ne treba. Mi s tim živimo konstantno, 0-24 i kada nam netko govori hajde pojedi to za mene, napravi to za mene, zapravo stavlja u fokus sebe, a nama ostaje samo osjećaj krivnje, naglašava.

- Zapravo nas treba čuti, mislim da treba samo potvrditi, da teško ti je, da, ne znaš kako i to već puno znači ja mislim, istaknula je Antonia.

Voljela bi, kaže, jednoga dana biti i dio zajednice podrške. Razmišlja upisati školu psihoterapije, a i napisati knjigu. Sve kako bi pomogla onima koji se bore s poremećajem hranjenja. A za njih ima i važnu poruku:

- Postoji život van poremećaja u prehrani. Iako kada si u poremećaju, to ne osjećaš i ne znaš da postoji cijeli svijet, ali postoji i lijepo je i lijep je život kada nije hrana glavni fokus, kada je sekundarna, kada nije bitna.. neću reći da je potpuno nebitna jer ona postoji u glavi kao misao, ali postoji život bez toga.