Divlja kruška i krušvina: Korijeni budućnosti u starim sortama

Divlja kruška prevladava u kontinentalnom dijelu Hrvatske, a krušvina je karakterističn za mediteransko područje. Riječ je o ugroženim i gotovo zaboravljenim autohtonim vrstama koje su temelj buduće otpornosti jakog sustava

Obje vrste znatno pridonose očuvanju bioraznolikosti: služe kao izvor hrane životinjama, ali i ljudima, privlače velik broj oprašivača te imaju ljekovita svojstva. Zbog njihove važne uloge u ekosustavu, na očuvanju tih vrsta intenzivno rade hrvatski znanstvenici – istražuju njihovu morfološku i gensku raznolikost te utvrđuju protok gena između divljih i kultiviranih populacija.

- Kod morfologije listova divlja kruška se pokazala raznolikijom. Ona su na krušvinu, jer je raste na različitijim staništima. Populacije s toplih suhih staništa su imale u prosjeku manje listove od onih s nekih kontinentalnih mezofilnih staništa. Što se tiče genetičke raznolikosti i tu je divlja kruška bila raznolikija u odnosu na krušvinu, ali i na ostale voćne vrste u Hrvatskoj poput divlje trešnje. Osim toga, te naše populacije divlje kruške u Hrvatskoj su raznolikije u odnosu na populacije iz drugih europskih zemalja, poput Njemačke ili Poljske, i taj rezultat je u jednu ruku bio i očekivan, jer na nižim geografskim širinama je za očekivati veću genetičku raznolikost, jer su u tom području mnoge vrste preživljavale ledeno doba, pa se ta raznovrsnost mogla akumulirati tijekom dužeg razdoblja, rekao je dr. sc. Antonio Vidaković, Fakultet šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu.

Utvrdili smo prisutnost hibrida s pitomim kruškama na prirodnim staništima. Na ukupnom uzorku od 740 stabala identificirali smo 55 takvih hibrida, od čega 82% s divljom kruškom, a samo 18% s krušvinom. Zašto je tako velika razlika? Zbog toga što se većina komercijalnih voćnjaka u Hrvatskoj nalazi u kontinentalnom dijelu zemlje, preko 90%, pa je samim time mogućnost za hibridizaciju između divljih i kultiviranih srodnika znatno veća u odnosu na onu mediteransku područje gdje raste krušvina. Ono što je posebno zanimljivo je da smo na području Dalmatinske zagore i Istre na mjestima gdje se preklapaju ekološke niše divlje kruške i krušvine, utvrdili prisutnost njihovih hibrida. Oni su do sada bili poznati samo iz jednog istraživanja koje se temeljilo na morfološkim svojstvima, tako da smo mi zapravo po prvi puta molekularnim metodama potvrdili njihovo postojanje, istaknuo je prof. dr. sc. Igor Poljak, Fakultet šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu.

U sklopu istraživanja ispituje se i kemijski sastav plodova tih vrsta te njegova povezanost s genskom, morfološkom i ekološkom varijabilnošću populacija.

- Kod divlje kruške prva je davala fruktoza, a kod krušvine glukoza. Očekivano, faktor koji je najviše utjecao na količinu šećera u plodovima je sunčevo zračenje, pa su one populacije s viših nadmorskih visina i s nižih geografskih širina, gdje je sunčevo zračenje intenzivnije, imale i više šećera u svojim plodovima. Obje su vrste jestive, mogu se prerađivati u različite proizvode poput likera, rakija, pekmeza i sl., rekao je Vidaković.

Očuvanje genskih resursa divljih vrsta krušaka u Hrvatskoj ključno je kako bi se osigurala njihova dugoročna održivost, ali i potencijalna primjena u budućim oplemenjivačkim programima.

- S obzirom na to da se radi o rijetkim voćkaricama, s malom gustoćom u populacijama, preporuka je osnivanje ex situ konzervacijskih jedinica, znači van prirodnog staništa. Takve jedinice nam ne služe samo za očuvanje genofonda, one su na svojevrstan način genske riznice, koje nam mogu služiti u budućim oplemenjivačkim programima te za proizvodnju sadnica, dodaje Poljak.

- Već je jedan broj sadnica posađen u raznim vrtićima i školama u Zagrebu, a bit će jedna akcija sađenja na Medvednici, kod Leustekove staze, u početnom dijelu, gdje su već posađene divlje trešnje, istaknula je Karla Božić, studentica, Fakultet šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu.

U vremenu klimatskih promjena i gubitka prirodne raznolikosti, divlja kruška i krušvina podsjećaju nas koliko su autohtone vrste važne, ne samo kao dio naše prirodne baštine, već i kao temelj buduće otpornosti jakog sustava. Njihovo očuvanje danas znači sigurniju i bogatiju prirodu sutra.