Znanstvenici razvili tekstil koji je otporan na vatru

Biti vatrogasac i ulaziti u vatrenu stihiju u kojoj temperature dosežu i nekoliko tisuća stupnjeva zahtjevan je i iznimno opasan posao. Upravo zato ključnu ulogu ima zaštitna oprema.

Kako bi odgovorili na ograničenja zaštitnih materijala, naši znanstvenici razvili su novi tekstil koji je otporan na vatru i ne gori. Ideju za inovaciju pronašli su u prirodi.

- Ono što smo mi htjeli je koristiti neke prirodne molekule za tretman tih tkanina da bismo dobili funkcionalna nova svojstva. I tu smo koristili tanine koji, primjerice, dolaze iz kore hrasta, šišarki, koje su vrlo velike molekule, jako apsorbiraju UV svjetlost i onda ne dozvoljavaju da ona prolazi do kože. Također imaju antimikrobno djelovanje, a našli smo i molekule koje se zovu fitinske kiseline. One imaju jako puno fosfora, kisele su i njih nalazimo u sjemenkama. Kada njih koristimo za tretman tkanina, te tkanine postanu otporne na gorenje. Mi kada stavimo jedan izvor plamena i maknemo ga, kasnije ta tkanina više ne gori, ističe dr. sc. Nives Matijaković Mlinarić, Institut Ruđer Bošković.

No, inovativni premaz ne štiti samo od vatre. Materijal istodobno dobiva i antimikrobna te UV zaštitna svojstva, čime se povećava sigurnost profesionalnih korisnika, od vojske i policije do hitnih službi i zdravstvenih djelatnika. Riječ je o zanimanjima koja podrazumijevaju dugotrajan rad na otvorenom i intervencije u ekstremnim uvjetima.

- Premazi su zapravo jako efektivni. Mi smo trenutno dobili da se širenje vatre ne događa, dakle kada mi plamen maknemo, tkanine prestanu gorjeti. Također, primjerice, samo za pamuk, on ima čisti, netretirani, ima UV zaštitni faktor oko 2-3, naravno to ovisi o tkanju, ali kada ga mi tretiramo, dobili smo UV faktor od 25. Nama je cilj kroz sljedećih godinu i pol doći do faktora 50+. Također, dosta su dobri rezultati i za antimikrobna testiranja, dakle bakterije se puno manje vežu na takve površine. I ono što mi težimo je da se takvi premazi koriste za tkanine koje bi bile, primjerice, ne samo u odjeći, već i, primjerice, za ruksake, pa za cipele, za šatore, jer znamo da vojnici dosta borave u šatorima, pa imamo mobilne bolnice, dodaje.

Dok se zaštitni slojevi razvijaju u Hrvatskoj, njihova učinkovitost i sigurnost provjeravaju se u međunarodnim laboratorijima. Cilj je jasan: izgraditi materijale sigurne za ljude, ali i za okoliš.

- Imamo također i suradnike koji su nam partneri na ovom projektu, to su kolege iz Austrije koji testiraju sve te materijale na ljudskim stanicama kože. I oni su nam vrlo bitni jer će njihova testiranja pokazati jesu li ti materijali zapravo sigurni za ljude i mogu li ih oni sa sigurnošću nekakvom nositi, a također i za okoliš. A kolege iz Švicarske, oni su nam zaduženi za antimikrobno testiranje i oni će testirati materijale, dakle protiv bakterija i gljivica i dati nam nekakvu informaciju hoće li te tkanine biti dobre u sprječavanju infekcija. Mi želimo da ti materijali budu vrlo sigurni, želimo da budu otporni na ispiranje, u deterdžentu do 20 ciklusa pranja. Naš cilj je da se ti premazi koriste za raznorazne tkanine. To može biti i u automobilima, za odjeću, za ruksake, za šatore, raznorazne primjene koje bi mogli koristiti i vojnici i policija, raznorazni javni sektor, ali normalno i naši svi ostali građani, jer i ta svojstva su vrlo pogodna za sve.

Dosadašnja praksa pokazuje da mnogi zaštitni tekstili s vremenom gube svoja svojstva, zbog izloženosti vatri, UV zračenju, vlazi i čestom pranju. Novi materijali razvijeni na Institutu Ruđer Bošković trebali bi taj problem riješiti, dugotrajnijom zaštitom, većom otpornošću i manjim utjecajem na okoliš.