Filmska 2016. od A do Z

Umjesto uobičajene raspodjele filmova u ladice najboljega i najgorega u godini za nama, nudimo vam abecedu 2016. I ovako i onako, našlo se tu mjesta za pune pogotke i različite promašaje.

A kao Anomalisa – crna komedija Charlieja Kaufmana i Dukea Johnsona u kojoj je animacija dala novi kreativni zamah Kaufmanovim fiksiranim temama usamljenosti i otuđenosti. Anomalisa, realizirana u 2015., nama je stigla u godini u kojoj se, mimo Animafesta, i nismo nagledali artificijelnih animiranih dugometražnih projekata. Nažalost, i taj predivni film vidjeli smo tek u ograničenoj distribuciji, a jedini crtić za odrasle koji je redovito distribuiran bio je djelomično i prostački duhovit, ali animirano infantilan projekt Setha Rogena Sausage Party.

B kao božićni filmovi – čini se kako je definitivno prošlo vrijeme Divnog života, romantičnih komedija koje okončavaju poljupcem pod imelom, pa čak i Samog u kući. Adventsko-božićno vrijeme donijelo nam je nekoliko božićno-antibožićnih ostvarenja, poput nastavka Zločestog Djeda Mraza, Ludog Božića u uredu ili farelijevsko-epetovskog Zašto baš on? Tko zna, možda su u toj igri distributeri mogli otići i korak dalje pa sve začiniti teološkom komedijom Belgijca Jakoa Van Doermela Potpuno Novi zavjet koji se na svoj način barem obraća onima kojih bi se u božićno vrijeme barem trebali sjetiti – društvenim marginalcima. Van Doermelov film se u kinima našao puno prije Božića, ali smo zato drugu godinu zaredom dobili hrvatsku božićnu komediju. Nakon Život je truba Antonija Nuića, stigla nam je isprepletena ljubavna priča Snježane Tribuson Sve najbolje u kojoj su na romantične klišeje nadovezani opera i nekoliko iščašenih redateljskih rješenja. I kič najbolje adventske europske metropole.

C kao Cenzurirani glasovi – fascinantni dokumentarac u formi found footagea koji nam zorno p(r)okazuje kako je svaka ratna pobjeda pirova. Pogotovo na Bliskom istoku. Nakon niza godina, izraelske vlasti su u javnost pripustile razgovore što ih je danas slavni književnik Amos Oz godine 1969. vodio s pripadnicima jednog kibuca nakon njihova povratka iz Šestodnevnog rata. Nasuprot tadašnjoj pobjedničkoj propagandističkoj euforiji stoje turobna i realistička svjedočanstva koje je redateljica Mour Loushy pospojila s arhivskim ratnim snimkama, još ozlojeđenijim aktualnim svjedočanstvima nekadašnjih vojnika, a danas sedamdesetogodišnjaka, uz naslanjanje na knjigu Avrama Shapira Sedmi dan. Jedan od fascinantnijih doxova godine govori nam i o veličini izraelske kinematografije i državi koja je spremna financirati ideološki neprijateljske svinjarije. I iz tog razloga Cenzurirane glasove bi mnogi u Hrvatskoj trebali pogledati.

D kao Disney – u godini u kojoj se obilježilo pola stoljeća od smrti Walta Disneya, njegovi su nomenklaturni nasljednici na terenu dugometražne animacije pomeli konkurenciju pogubljenu u silnim franšizama. Politička alegorija Zootropola s tezom o moćnicima kojima ne odgovara status quo – jer je njihova nemoć tada uočljivija pa izmišljaju sukobe – upakirana je u ruho dječje zabave, iako se zapravo radi o najkontroverznijem američkom filmu u posljednjih nekoliko godina. Krajem godine, Disney nam je ponudio i novu princezu koja pasivno ne čeka princa na bijelom konju, nego samoprijegorno teži vraćanju plemenskog identiteta, a muški svijet je zanima tek u formi polubožje asistencije. Vaina – kako je zbog jedne druge princeze na europskom tržištu prekrštena izvorna Moana – je i jedan od rijetkih animiranih filmova koje se isplati pogledati u 3D tehnologiji. Vaina, zajedno s Trolovima i Pjevajte s nama, ukazuje na trend spajanja animiranog i mjuzikla kao svojevrsna preteča sezone američkih filmskih nagrada u kojoj će se zasigurno najviše spominjati Chazelleov mjuzikl La La Land.

E kao Eastwood Clint – nakon što je u poznoj dobi Snajperistom navukao bijes liberalne javnosti, evo nam Eastwooda s opet istinitom pričom o jednom neupitnom heroju. Čudo s Hudsona je priča o pilotu Sullyju koji je spuštanjem aviona u rijeku spasio život 155 putnika, a onda se našao na udaru nemušte administracije. Film ima dosta dobrih strana - Eastwoodov bijes prema birokraciji je i tezičan i osebujan, Tomu Hanksu uloga pristaje saliveno, narativni koncept donekle je zanimljiv. Ipak, teško je dokučiti zašto se jedan film televizijskog prosedea toliko svidio kritičarima. Snajperist je barem zračio kontroverzom. Čudo s Hudsona je bezopasan film, ali opasno precijenjen. Baš kao i film još jednog redateljsko-glumačkog veterana i opet na temu herojstva. Greben spašenih Mela Gibsona efektno je upakirani paket vjerskoga sadržaja. To je naravno osobno i osnovno Gibsonovo ljudsko pravo; licemjerno je tek glavnog junaka i gledatelja staviti u moralnu dvojbu za koju si već davno znao kako ćeš je razriješiti. Antiratni film? Ni manje ni više od, u tom smislu spornog Narednika Jamesa.

F kao Foucoammare - ili Gori more – ovim je dokumentarcem Gianfranco Rosi, nakon trijumfa SacroGRA na Mostri, dohvatio pobjedu na još jednom velikom festivalu. No, to se čini nebitnim podatkom, prema onome što film prikazuje. Da, o Lampedusi znamo sve. Rossi nas podsjeća kako samo mislimo da znamo i da nas je briga. Prekrasno. Tužno. Nadrealno.

G kao Gazda – film koji nije film o Ivici Todoriću postao je pravi mali domaći kinematografski fenomen, a vrijedni, uporni i hrabri Dario Juričan dočekao je zasluženu pozornost. Naravno da je Gazda dox o Ivici Todoriću kao metafori bajne nam tranzicije, a gorak ukus gledatelju ostaje zbog toga što je vlasnik Agrokora uspio za razliku od mnogih perjanica pretvorbe koji nisu pa zbog toga likujemo. Mane filma posljedica su gerilskih produkcijskih uvjeta, Gazdu u svojim dvoranama nije htio najveći hrvatski multipleks, no dojma smo kako je Juričanu to samo pomoglo pa je u mreži nezavisnih kina privukao impresivnih 12 tisuća gledatelja.

H kao Haynes Todd – svaka čast Spotlightu, Povratniku ili Mrskoj osmorki, no onaj tko je zavrijedio Oskara je Haynes i njegova drama Carol o nedokučivoj lezbijskoj vezi u nezahvalno društveno doba snimljena prema nekad vrlo kontroverznom romanu Patricie Highsmith. Osim što je odličan redatelj s nevjerojatnim smislom za detalje i njihovu razradu, Haynes bavljenju homo i heteroseksualnim ne pristupa oprečno; primjerice, jedan od glavnih pozitivaca u filmu je junakinjin muž koji će svoju suprugu pokušati razumijeti i nastaviti voljeti. Da, Todd Haynes je možda i najveći filmski autor današnjice.

I kao Izdaleka – nismo se ove godine nagledali filmova iz ostatka svijeta, tek su nam pokoju mrvicu podarili festivali, a i Izdaleka venezuelanca Lorenza Vigasa u kina je u 2016. stigao s prošlogodišnjeg Zagreb Film Festivala. Kroz odnos naočitog sredovječnog bogatuna i mladog, zgodnog i neukrotivog lumpenproletera, Vigas nam podastire društveno-socijalne suprotnosti suvremene Latinske Amerike. U pomalo šokantnom kraju filma, autor će (ne)namjerno izabrati stranu čime će zadati smrtonosni udarac ionako nepostojećoj socijalnoj jednakosti i jalovoj borbi za nju. Ponovimo, konkurencija nije bila velika, što ne umanjuje vrijednost Vigasova filma, baš kao ni pobjednika ovogodišnjeg ZFF-a – egipatskog Sukoba Mohameda Diaba.

J kao Julieta – neka svi ljubitelji Tonija Erdmanna preskoče ove retke, neka mi ne zamjere glasači Europske filmske akademije, no u utrci za najbolji europski film godine ipak bih pobjednički pehar uručio Pedru Almodovaru i njegovoj Julieti. Polazeći od tri kratke priče nobelovke Alice Munro, Almodovar nam - poigravajući se s vremenom i obličjima glavne junakinje – donosi uvjerljivu priču o krivnji i grižnji savjesti koja ide prema happy endu u trenutku kada film završava. Veliki povratak autora čiji su i vrlo dobri filmovi odlični. Iako nikad nije napravio tako loš film kakvi su Almodovarovi Putnici ljubavnici, sve rečeno vrijedi i za Woodyja Allena i njegov Cafe Society.

K kao Kvesić Pero – u svojim sad već finim godinama, poznati pisac i novinar prihvatio se kamere i donio nam priču o djeliću sebe i o svojoj bolesti. Rezultat je efektni, gorko-humorni Dum Spiro Spero kao vrhunac jedne dobre godine za hrvatsku dokumentarnu produkciju iz koje vrijedi izdvojiti i Generaciju 68 Nenada Puhovskog i Iza lica zrcala Katarine Zrinke Matijević, ali i kratkometražni Turizam! Tončija Gaćine.

L kao Loznica Sergej – ukrajinski velemajstor opažajućeg i angažiranog dokumentarizma ponudio nam je još jedno malo remek-djelo; Austerlitz, prikazan na Human Rights Film Festivalu, propituje moralnost selfie turističkih posjeta koncentracijskim logorima (a ovo smo mi ispred natpisa Arbeit macht frei) bez previše intervencija i dociranja.

M kao Marvel – taj je studio najzaslužniji ako bismo 2016. proglasili godinom ekraniziranih stripovskih superjunaka. Našlo se tu svakojakih grozota, poput Odreda otpisanih. No, bitka s glavnim konkurentnom DC Comicsom zasad je dobivena zahvaljujući zabavnom Deadpoolu i politički prpošnom Kapetanu Americi: Građanski rat. Borba se nastavlja, strip-junaci vade se s dna kace bogatog portfelja.

N kao Ne gledaj mi u pijat – ako ćemo pravo, Hana Jušić je zaslužila baš ovakav dugometražni prvijenac koji je odmah dohvatio do pobočnog programa Mostre. Drama disfuncionalne mediteranske obitelji smještena u uske kalete Šibenika kojeg ne prepoznaju ni oni rođeni u njemu, sa susjedima čija ogovaranja i šaputanja podsjećaju na kor u antičkim dramama i glavnu junakinju željnu barem malog udisaja iznad mutne vode svakodnevnih briga. Tako smo željeli da Jušićkina junakinja uspije. Tako je bilo jasno da uspjeti neće. Neka žene vladaju hrvatskim filmom.

O kao Ogresta Zrinko – njegov S one strane prvi je iz velikog trolista domaće kinematografije u 2016. koji smo imali priliku vidjeti. Ogrestina triler drama o usamljenosti i oprostu premijerno je prikazana u berlinskoj Panorami. Uz pomoć dvoje sjajnih glumaca – sveprisutne i svemoguće Ksenije Marinković i Lazara Ristovskog – Ogresta je sve svoje od kritičara spominjane mane ovaj put pretvorio u prednosti. Pa je najveći štreber hrvatskog filma snimio redateljski filigranski precizan film, najbolji u svojoj ionako respektabilnoj karijeri.

P kao Puhovski Nenad – već smo ga spominjali, ali moramo opet. Kao i njegovu Generaciju 68 koju je odlučio posnimiti dok je još vrijeme kako bi mu pričali o davnim idealima i onome što je od njih ostalo. A toga je sve manje. Vrlo osoban film čovjeka kojega je šezdesetosma usmjerila za sve ono što će kasnije činiti, što neće šutjeti o nekim stvarima u vremenu kad su drugi o istima šutjeli, što će pokrenuti regionalno danas važni dokumentarni festival...

R kao Rouge One – ako bismo već morali birati blockbuster 2016. onda bi izbor svakako pao na još jednu priču iz Ratova zvijezda. Ovaj put, pod Lucasovom kreativnom palicom, potpuno novu, uz decetno podsjećanje na bolju prošlost. Producenti su inzistirali, a redatelj Gareth Edwards prihvatio, na realitetu svemira i filmskih protagonista pa je Rouge One puno više nalik ratnom filmu s jakim društvenim konotacijama, nego space operi. Uz slavni serijal povezana je i najtužnija filmska priča u 2016. na čijem nas je kraju napustila voljena princeza, a dan poslije srce je prepuklo i njezinoj majci u pravom životu. Neka je Sila s njima!

S kao Saulov sin – snoliku viziju intimne priče u koncentracijskom logoru mađarskog debitanta Lajosa Nemesa prošle smo godine na istom ovom mjestu proglasili najboljim filmom koji je prikazan samo na festivalima. Sad, na kraju godine u kojoj je distruibuiran, nismo pronašli niti jedan razlog da ga ne proglasimo najboljim repertoarnim naslovom u 2016.

T kao Toni Erdmann – njemačka redateljica Maren Ade dugo je radila dobre i zabavne filmove s nevelikim kritičarskim odjekom. Pa je odlučila snimiti komediju dužu od 160 minuta što je poprilično ekstravagantna odluka. Toni Erdmann poharao je europske filmske nagrade; na tu toplu priču o otuđenom odnosu oca i kćeri malo tko će ostati ravnodušan. Što znači da je Ade donijela ispravnu odluku. A opet, film bi trebalo skratiti za pola sata, kako bi onaj ludi ples, onaj prekrasni zagrljaj oca i kćeri kao kruna filmske 2016., ili minuciozna posveta rumunjskom novom valu, još više došli do izražaja.

U kao Ustav Republike Hrvatske – svojim najboljim filmom u posljednjih dvadesetak i više godina, Rajko Grlić je zaokružio kreativne uspjehe domaće nam kinematografije. Možete se uz Grlićev film i nasmijati, no on je ipak jako ozbiljan. Oduvijek mareći za društvene marginalce, Grlić je, uz asistenciju književnika i novinara Antu Tomića, pojmove marginalnog i manjinskog poprilično izvrnuo. Da su likovi neoustaškog profesora i hrvatskog policajca srpske nacionalnosti imalo plastični, ne bi bilo dobro. Grlić ih je učinio ljudima od krvi i mesa i zato ih volimo. A Ksenija Marinković tu dođe kao dobrohotni katalizator društvene i ljudske pomirbe. Jer mire se ljudi, a ne ideologije.

V kao Villeneuve Denis – kanadski autor na privremenom radu u Americi prošle je godine ostao zakinut za oskarovsku nominaciju za izvrsnu krimi dramu Sicario. Bit će zanimljivo vidjeti kako će proći u slučaju Dolaska, pametnog SF-a kojeg većina kritičara obožava. Neki mu pak zamjeraju pretencioznost i stilsko prenemaganje na temu već viđenog. No, u Dolasku je najbolje baš to što djeluje kao da smo ga već vidjeli, a opet nam je to staro predočeno na novi način. Dakle, imamo žanrovskog prvaka.

Z kao ZG 80 – dugometražni prvijenac Igora Šeregija ipak se pomalo neočekivano prometnuo u najveći domaći kino-hit. Vidjelo ga je 65 tisuća gledatelja, deset tisuća više od još jedne komedije, Vitezovog Ljiljana Vidića. Ima u priči o beogradskom gostovanju Bad Blue Boysa potkraj osamdesetih dosta stereotipnog, film počiva na mitološkom razdoblju ovoprostorne navijačke supkulture, ima tu i prvoloptačkog pučko-jezičnog nadmetanja nekadašnje nam i sadašnje metropole. No, Šeregijevo inzistiranje na akcijskoj komediji ZG 80 čini brzim i protočnim djelom, stvorenim za današnju najfrekventniju multipleks publiku. Na mikrorazini korisno je pratiti devijantni razvoj Krpe (opet sjajni Rene Bitorajac), tog najvećeg psihopata suvremenog hrvatskog filma. Nešto općenitije, Šeregijev hit bitan je u smislu društvene kronologije kao mali komedijaški rat koji će se ubrzo pretočiti u onaj ozbiljni i veliki. Možda je usporedba nategnuta, no ta navijačka ludnica doima se poput Šijanova komedijaškog autobusa u Ko to tamo peva? A znamo što je bilo poslije.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a