Može li se pobjeći od lektire?

Anka,
Hrvatska, 2016.
Dejan Aćimović

Zbog burnih aktualnih događaja u hrvatskoj kinematografiji u filmskom narodu poznatih kao pucanje filma, skoro neprimjetno se u mraku kino-dvorana dogodio jedan prilično važan događaj za istu tu kinematografiju. Naime, trenutno su na domaćem repertoaru dva hrvatska filma za djecu što – koliko god da je i slučajno, jer hrvatski producenti ne uspijevaju uvijek od prikazivača dobiti željeni termin – svakako vrijedi zabilježiti. I ne samo to; oba su filma uvrštena u natjecateljski program drugog izdanja malog, ali slatkog Kino Kino festivala, iza kojega stoji dio ekipe Zagreb Film Festivala što im je omogućilo i lagano odmjeravanje sa sličnim, poglavito europskim produkcijama.


Uzbuna na zelenom vrhu i Anka dijele, naravno, i činjenicu da su snimljeni po predlošcima klasika domaće dječje književnosti. No, dok su prethodni filmski nastavci Kokovih pustolovina ritmično podgrijavali interes publike - što je tipično za franšizu – pa je na kraju pristigla autorska ekipa Čejen Černić zakucala najbolju ekranizaciju jednog Kušanova romana, Dejan Aćimović i njegova sestra Tatjana imali su puno teži zadatak.

Prije svega, iako svakako spada među pet najboljih romana Mate Lovraka po čijim su djelima već snimljeni hrvatski filmski klasici Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, Anka Brazilijanka pomalo je netipičan za njegov opus. Nema tu omiljenoga autorovog motiva zadrugarstva i drugarstva – nema čak ni lika učitelja kao moralne vertikale - uz uobičajeni Lovrakov realizam, sve dobrim dijelom počiva na psihološkim stanjima glavne junakinje, njezinim odmacima od zbilje koja joj je namrijela život po sirotištima i bježanja od raznih oblika represije. U filmu je zadržana i socijalna komponenta romana, Lovrakovo vječno građenje oprečnosti između siromašnih-dobrih i bogatih-zlih za koje će Aćimović reći kako postoji od kako je svijeta i vijeka, odnosno, kako mu je znao sugerirati pokojni otac, barem od kada su Feničani izmislili novac...pa tako jednako i danas i u vrijeme kad je Lovrak pisao Anku neposredno uoči početka Velikog rata što se kao zloduha slutnja izrijekom spominje i u filmu.

Sestra (scenaristica) i brat (redatelj) Aćimović znali su kako se na realističke i psihološke elemente predloška neuputno potpuno osloniti – franšiza o Koku ipak nosi detekcijsku klicu, a čim se u Ljubavi ili smrti oslonila na psihološke elemente zaglavila je kod publike – pa su pametno odlučili nadograditi bajkovito-fantastične elemente. Začudna šumska bića (jagari, divovi, žene-zmije) koje je scenaristica vrijedno pronašla u mitologiji Lovrakova šireg rodnog kraja značajan su komunikator prema novim gledateljskim naraštajima odgojenima na poterovštini i hobitologiji, ali su istodobno postavljeni i kao funkcionirajuća metafora metafizičkog Zla i Dobra gdje se stvari rješavaju usporedno s onima u realnom životu. U spoju s osnovnom fabularnom razinom i Ankinim bijegom od stvarnosti na djelu je svojevrsna, naravno razblažena, inačica Del Torovog Panova labirinta (i Veliki rat se sprema!), iako je uglavnom jasno da su spoj i sraz realnog i fantastičnog zasluga umjetničkog savjetnika na filmu Thierryja Arbogasta, stalnog suradnika Luca Bessona, pa tako i na ovdje bitnom serijalu o Arturu i Minimojima. Ima u Aćimovića i nenametljive metatekstualne citatnosti – primjerice, kada Anka prvi put večera s radnicima iz ciglane sve je vrlo nalik Snjeguljičinu druženju sa sedam patuljaka...Sve u svemu ta razina filma zaslužuje pohvalu čak i kad vizualni efekti nisu osobito raskošni i razigrani, jer moramo znati kako je produkcija HAVC-ove novce dobila tek u postprodukciji.

Ako većinu glumačkih ostvarenja, uz svo mučenje osebujnog Erica Cantone s hrvatskim, proglasimo solidnim – neke poput Anđele Ramljak kao Milke i odličnim - ostaju nam tek zamjerke zbog određenih dramaturških nespretnosti, pokadšto neurednih dijaloga i nedostatka finoće u pojedinim montažnim prijelazima pa da zaključimo kako je Aćimović stvorio film koji bi bez problema trebao komunicirati s onima kojima je i namijenjen. Na neki je način i književni svijet Mate Lovraka preveo u onaj Ivane Brlić-Mažuranić i njezinih Priča iz davnine, poglavito Šume striborove. E sad, gledajući Anku nekako se stječe dojam kako je možda stiglo vrijeme da se hrvatski dječji film odmakne iz zabrana lektire; u novije vrijeme, počevši od animiranog Čudnovate zgode Šegrta Hlapića ili Duha u močvari, samo je Žajin Duh babe Ilonke snimljen mimo književne baštine. Površan pogled na program ovogodišnjeg Kino Kino festivala jamac je da se može i drukčije. A i Anka je najbolja u nadogradnji baštinjenog.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a