Plutajuće jezovito

Ono (It), SAD, 2017.
Redatelj: Andy Muschietti

Ovdje dolje svi mi plovimo.
Stephen King, Ono

Sve je slutilo da će baš tako biti. Prije nekih godinu dana zagrebačka su se osnovnoškolska djeca međusobno plašila klaunovima što su se tih dana šuljali gradom. Ti klaunovi ubijaju ljude, prepričavala su djeca svojim poluzainteresiranim roditeljima što su nakon napornog dana dekoncentrirano buljili u mobitel na pola uha osluškujući dječju priču u koju se nitko od odraslih nije osobno uvjerio pa je stoga sve prepušteno dječjoj mašti koja, pomalo nekontrolirano, zna odlutati u djetinju traumu.

Buljeći u mobitel odrasli su, ipak, nabasali na vijesticu o klaunovima koji hodaju ulicama u sklopu markentinške kampanje za film o klaunu, otimaču i ubojici djece. Neposredno uoči dolaska filma u kino, hrvatska je metropola osvanula s crvenim balonima pričvršćenima za kanalizacijske šahtove. Kako je tih dana promijenjeno ime najljepšem zagrebačkom trgu, javnost je odahnula kad je shvatila kako nije riječ o nekakvom performansu lijeve gerile, nego tek o slikopisnoj promidžbi.

I onda je Ono stiglo u kina i s dosad utrženih 218 milijuna dolara donekle spasilo američku ljetnu sezonu (15 posto manje prihoda nego prošle godine), zasjeo je i na prvo mjesto hrvatskog box-officea, a propaganda kao propaganda – učinila je svoje – pa se nemali broj roditelja našao u neprilici objašnjavati kako film u čijoj petoj minuti djetetu biva odgrižena ruka i nije baš za svaki uzrast (nota bene, naš mu je distributer dao predikat "15", ali koga briga za to dok se vrte novci i peku kokice).

Za razliku od mini-serije s početka devedesetih, autor književnog predloška, slavni Stephen King, nije sudjelovao u radu na recentnom filmu. Glavnu riječ producenti su prepustili Caryju Fukunagi, tvorcu True Detective, on je napustio projekt i na kraju je potpisan tek kao koscenarist. Režija je povjerena mladom Argentincu Andyju Muschiettiju, autoru kratkog horora Mama kojeg je stavio na YouTube. Preporuku je dao Guillermo Del Toro osobno, tvrdeći kako je to trominutno djelo najstrašniji film koji je gledao. U kasnijoj dugoj verziji ta se stravičnost donekle rasplinula, no i u Ono je sasvim razvidno da je Muschietti odličan u baratanju klasičnim žanrovskim obrascima i konstatnom podgrijavanju jezovitog suspensa pa je to ujedno i najbolji dio filma.

Za razliku od Kingova romana koji je smješten u šezdesete godine, filmska verzija događa se potkraj osamdesetih što izaziva niz zgodnih prigodnih referenci. Primjerice, u mizansceni vidimo kako se u lokalnom kinu prikazuje prvi Batman kao jasno poticanje usporedbe Pennywisea i Batmana. Dodamo li odličnu glumu svih sedmoro članova Kluba gubitnika prevođenih mucavim Billom Denbroughom (Jaden Lieberher) i uistinu impresivan nastup Billa Skarsgarda kao hiperboličnog Pennywisea, možemo okončati s pozitivnim stranama filma te prijeći na paralelu filma i književnog izvornika gdje stvari nisu tako bajne.

Stephen King je u mnogo čemu, tipičan šezdesetosmaš i to je vidljivo u dobrom dijelu njegovih knjiga. Odrastao je u Portlandu, u državi Maine gdje je smješten i njegov imaginarni gradić Derry. Njegov svijet je svijet tipične američke nedođijske suburbije, svijet autoritarnih običaja, onaj koji izaziva strah i traume u dječjoj dobi. Taj je svijet stalno prisutan u Kingovoj književnosti još od Carrie čiji je rukopis njegova supruga Tabitha izvukla iz smeća pa su ga prodali za smiješnih dvije i pol tisuće dolara, ali mu je uspjeh omogućio utrženje 400 tisuća dolara od autorskih prava te smo na kraju dobili De Palmin filmski žanrovski klasik. Da se odmaknemo od stravičnoga, ima svega toga i u romanu Tijelo po kojem je Rob Reiner snimio kultni Ostani uz mene koji s Ono kontekstualno dijeli puno toga.

No, Ono je s preko tisuću stranica sinteza Kingova idejnog spisateljskog stvaralaštva, njegov šezdesetosmaški literarni manifest objavljen 1986. dva desetljeća nakon što je u parama droge i alkohola taj pisac pod Tolkienovim utjecajem napisao uzaludnu Kulu tmine ove godine pretočenu u isto tako uzaludan film, odnosno u vrijeme kad je duh '68 već odavno postao najboljim saveznikom (kapitalističke) restauracije kako je zapisao Jean-Claude Milner u Regards sur une decennie: 1965-1975., a ta je restauracija, paradoksalno, brojnim piscima i umjetnicima – pa tako i Kingu - omogućila lagodan zapadnjački život.

No, idejni konstrukt borbe protiv autoriteta čiju aktivizaciju onemogućava strah je ostao i vidljiv je u knjizi te donekle pretočen i u sam film. Odrasli i roditelji su u tom konstruktu svojevrsne predatorske usputne pojave koje egzistiraju u svom svijetu, prema potomstvu se odnose grubo i škrto te se protiv njih valja pobuniti. Tako će i Klub gubitnika u Ono biti spreman za sukob sa strašnim klaunom, metaforom društveno zlog, tek nakon što se obračunaju sa strahom od autoritarnosti vlastitih roditelja. U današnje vrijeme takva rješenja izazivaju podvojenu percepciju; da, protiv autoritarnog i zlog valja se boriti, no roditeljski autoritet – pa i autoritarnost – gotovo su zagubljeni u suvremenom permisivnom odgoju i bespućima ubrzane svakodnevice.

No, još veći problem Muschiettijeva filma je (ne)slijeđenje koncepta Kingova predloška gdje se radnja odvija paralelno i u prošlosti, a iz perspektive desetak likova. U scenarističkom reduciranju previše se toga izgubilo, likovi se tu nerazložno pojavljuju i nestaju (primjerice, Billovi roditelji), to nužno povlači za sobom i narativne rupe pa film segmentarno ostaje plutati kao ona nesretna djeca što ih je Pennyweise oteo. Za borbu protiv straha potrebno je, ipak, čvrsto stajati na zemlji pa makar Hollywoodu donosilo brdo novaca, a djecu tjeralo na nepodoban film, možda upravo kako bi se suočila s vlastitim strahovima.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a