Velike aluzije i mala stopala

  

Smrt u Sarajevu, Bosna i Hercegovina/Francuska, 2016.
Redatelj: Danis Tanović

Ima jedan vic, a moguće je i anegdota, jer nad njom se nadvija neumitni bosanki duh i zna joj se točan datum. Dvadesetosmi je dan je mjeseca lipnja godine 1914., a dvoje Sarajlija ispija svoju kavu nedaleko od Latinske ćuprije, mosta što je dijelio Latinluk s većinskim katoličkim stanovništvom od orijentalnog dijela grada. Meandrijajuće ispijanje kave načas prekine nešto nalik eksploziji. Ma jel to nešto puklo?, priupita jedan od njih. Puklo, mirno će drugi. Pogađate već kako je ono što je puklo bio ubojiti hitac Gavrila Principa na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu svitu što je, znamo, bio povod skorom početku Velikoga rata ili Rata koji će okončati sve ratove. Bosansko-hercegovačka metropola tada će prvi put u svojoj povijesti doći u centar svjetskog interesa, Principa će desetljećima kao svog heroja slaviti obje Jugoslavije, i Latinska ćuprija imenovat će se Principovim mostom, a u njezinoj blizini označit će se stopala na mjestu odakle je Princip ispalio smrtonosne hitce. I u vrijeme današnje, kad Principa jedni ex-Jugoslaveni smatraju teroristom, a drugi Vidovdanskim herojem, piscu ovih redaka vraćaju se davna sjećanja na otisnuta stopala koja su mi se, kad sam ih prvi put vidio, doimala neobično mala, gotovo djetinja te mi je bilo teško povezati kako je netko tako malih nogu mogao pokrenuti svjetski sukob, no tako nešto nije bilo pristojno ni uputno priupitati.

S iste strane rijeke Miljacke smještena je i radnja filma oskarovca Danisa Tanovića, nagrađenog na Berlinskom filmskom festivalu, a snimljenog kao  jedan od projekata kojim je obilježena stota godišnjica početka Prvog svjetskog rata. Smrt u Sarajevu nastao je prema dramskom tekstu Bernerda-Henryja Levyja Hotel Europa što onako suhoparno i teorijski književno govori o egzistencijalnim strahovima, stepnjama i moralnim dilemama koje muče moderno europsko društvo. Pa, iako u Sarajevu egzistira Hotel Europa – i to u blizini mosta što će mu 1992. biti vraćeno ime Latinska ćuprija – film je snimljen u znatno modernijem Holiday Innu u kojemu se priprema grandiozno obilježavanje stoljetne obljetnice atentata. Još prije, Levyjevo djelo je uprizoreno u kazalištu i to kao monodrama, a Tanović čini nešto potpuno suprotno: njegov film poprilično je krcat likovima od francuske zvijezde (Jacques Weber) koji se upravo sprema pogledati kazališnu adaptaciju Levyjeve predstave do televizijske novinarke (Vedrana Seksan) što na hotelskom krovu snima intervjue za emisiju o stoljeću sarajevskog atentata, među kojima je i onaj s Principovim istoimenim potomkom (Muhamed Hadžović) za kojega je mladobosanski predak i dalje heroj, a ne zločinac. No, glavni junaci filma nisu usputni hotelski gosti, nego hotelsko osoblje koje, zbog dvomjesečne neisplate plaća i loših uvjeta rada, priprema štrajk. Predvodnica akcije je radnica u hotelskoj praonici Hatidža (Faketa Salihbegović-Avdagić), dok njezina kći - recepcionerka Lamija (Snežana Vidović) – mora birati između lojalnosti majci i menadžeru hotela (Izudin Bajrović) koji pokušava spriječiti radničku pobunu, ali i pred moćnim, velikim svijetom spasiti od sramote grad koji je, eto, prije sto godina isto tako bio osramoćen pucnjem u prijelonasljednika moćne imperije.

Zaustavimo se ovdje malo kako bi ustvrdili da je Tanovićev rad s glumcima sjajan; uostalom redateljske vještine nikad mu nije nedostajalo, ali je tematsko svaštarenje dovelo do heterogenosti njegova opusa. U Smrti u Sarajevu Tanović je vrlo fokusiran, film je vrlo homogen i optočen jedinstvom mjesta i radnje. No, iznad svega Tanović je u osnovnoj poruci svog filma nepogrešivo ubojit...

Slučaj je nekako htio da se Smrt u Sarajevu u hrvatskim kinima pojavi u tjednu kada je Treći program HTV-a emitirao remek-djelo Jeana Renoira Velika iluzija, najveći film o Velikom ratu (usput, na veličinu tog djela podsjetio nas je nedavno povjesničar filma Daniel Rafaelić koji ga je uvrstio u popratni program Zagreb Film Festivala o obljetnici 1914. pa smo u njemu mogli uživati i na velikom platnu). U jednoj od ključnih scena Velike iluzije njemački časnik von Rauffenstein (glumi ga veliki redatelj Erich von Stroheim) i njegov francuski kolega u poziciji zarobljenika de Boeldieu (Pierre Fresnay) s aristokratskih pozicija govore o davnim vremena u kojima su njihove obiteljske plemićke titule nešto značile. Stvari je, više-manje žalopojno će Renoirovi junaci, promijenila Francuska revolucija. Iako će de Boeldieu u filmu skončati časno, poznato je kako je pravi junak Velike iluzije poručnik Marechal (Jean Gabin), francuski časnik nižega, proleterskog porijekla. Stoga, dijalog von Rauffensteina i de Boldieua zapravo aludira na nešto drugo; Prvi svjetski rat je  prouzročio dvadeset milijuna mrtvih i propast dotadašnjih carstava, no njegov krajnji i najmoćniji ishod je zapravo došao na samom kraju, a to je pobjeda Oktobarske revolucije kao prirodni dijalektizam započet u vrijeme Pariške komune, kao konačni poraz de Boldieua i von Rauffensteina, a trijumf Marechala. A taj će isti Marechal kolegu zarobljenika Rosenthala (Marcel Dalio) dobrohotno nazivati prljavim Židovom čime Renoir potkraj tridesetih godina prošlog stoljeća naslućuje još jedan strašni veliki događaj. Blagoglagoljeći o prošlosti, Renoirovi junaci, dakle, tek aludiraju na sasvim blisku i nešto malo dalju budućnost.

Sličan dijalektički princip koristi i Tanović pomoću Levyjeva predloška. Smrt u Sarajevu začet je kao narativ neispričane i nacionalno nedovršene ovoprostorne priče o Principovu atentatorskom činu. Zatim ga Tanović puni strepnjama i moralnim dilemama modernog europskog društva da bi ga na koncu pretvorio u drhtajuću neizvjesnu budućnost u kojoj će ljudi poput Hatidže sami krojiti sudbinu ili će sasvim nestati. Dok Europa raspravlja o strahu od terorizma, dok svijet prokazuje ili slavi nove Principe, dok razgovaramo o kraju povijesti i sukobima civilizacija, društva se pretvaraju u socijalne bombe koje će, izvjesno je, biti znatno ubojitije i nepredvidljivije od onih terorističkih. Ma jel to nešto puklo? Puklo je, jašta je nego puklo!


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a