Hrvatska kinematografija i Domovinski rat: Filmovi za koje je bolje da (ni)su snimljeni

Prvih nekoliko godina samostalne države hrvatska je kinematografija provela u svojevrsnom zrakopraznom prostoru, a među igranim filmovima o Domovinskom ratu ima i onih za koje bi bilo bolje da (ni)su snimljeni.

Redateljski veterani i nešto mlađi autori završavali su svoje započete projekte poput Krste Papića ("Priča iz Hrvatske", 1991.) i Branka Schmidta ("Đuka Begović", 1991.), ili se zbog raznih problema produkcija njihovih filmova rastegnula kao u slučaju Ante Babaje ("Kamenita vrata", 1992.) i Zvonimira Berkovića ("Kontesa Dora", 1993.), ili su televizijska djela prebacivana na filmsku vrpcu - primjerice, "Vrijeme ratnika" (1991.) Dejana Šorka - što će uskoro postati uobičajena praksa.

Tek tu i tamo pojavilo se neko novo autorsko ime: Zrinko Ogresta je svoje debitantsko dugometražno ostvarenje "Krhotine – kronika jednog nestajanja" (1991.) započeo snimati prije promjene vlasti, a nakon jutarnje novinarske projekcije tog filma zbog sve učestalijih oružanih incidenata krajem srpnja 1991. otkazan je Festival igranog filma u Puli.

Jedan od prvih filmova koje je financirala nova vlast preko Natječajne komisije pri Fondu za kulturu Ministarstva prosvjete i kulture prvijenac je Davora Žmegača "Zlatne godine" (1993.) o studentskim nemirima 1971. godine.

Kao da su se cjelokupni državni audiovizualni potencijali usmjerili na bojišnicu pa će već zarana nastati hvalevrijedni doprinosi domaćoj ratnoj dokumentaristici, poput uradaka Krasimira Gančeva "Mozart 1991." (1992.) ili Ivana Salaja "Hotel Sunja" (1992.).

No, na tematiziranje Domovinskog rata u igranom filmu još se moralo čekati jer je bilo razvidno kako država, kao jedina koja je mogla poduprijeti dugometražne filmove, nije imala interesa za to, pa čak u filmu nije prepoznala ni moguće propagandne učinke.

Vjerojatno ima svega od toga pomalo. Kad je prvi ministar kulture i prosvjete postao Vlatko Pavletić njegov zamjenik je bio Ivo Škrabalo, čovjek koji je puno toga u kinematografiji inicirao, bio je čovjek filma.

Nakon toga je došla Vesna Girardi-Jurkić, apsolutno dobronamjerna žena, ali ona nije bila osoba filma. Ne, novaca nije bilo, ali opet se moglo učiniti više, kaže filmski kritičar i publicist Veljko Krulčić i dodaje:

- Teško je o tome govoriti jednostrano. Treba uzeti u obzir da se film ne radi od danas do sutra. To je jedan dugotrajan posao za koji treba osigurati budžet. A kad je počeo rat sigurno su i sami filmski redatelji ostali zatečeni. I moram reći kako onim ljudima koji su se tada upustili u snimanje filmova o Domovinskom ratu treba skinuti kapu, smatra Krulčić.

Led je probila redateljica

A prva koja se odlučila na takav pothvat bila je žena: Oja Kodar, rođena kao Olga Palinkaš, 1993. snima "Vrijeme za..." o samohranoj majci Mariji (Nada Gaćešić-Livaković) u čije selo upadnu pobunjeni Srbi. Marija sa sinom Darkom (Zvonimir Novosel) uspijeva pobjeći u grad, no Darko se uskoro priključuje hrvatskim dragovoljcima. Kad do Marije stigne vijest o njegovoj pogibiji ona krene na neprijateljski teritorij u potrazi za posmrtnim ostacima.

Film za koji je Jadran film pronašao talijanskog koproducenta kritika je unisono sasjekla ocjenjujući ga kao pamflet, iako je istican i solidan redateljsko-montažni ritam kao i to što je, unatoč općenitom plakatnom dojmu, junakinju filma na kraju spasio dobri, osviješteni Srbin.

Ništa bolje kod kritike nije prošao ni "Cijena života" (1994.). Njegov koscenarist je slavni glumac Fabijan Šovagović, a režirao ga je vrsni dokumentarist i redatelj hvaljenog "Rani snijeg u Muenchenu" (1984.) Bogdan Žižić.

Radnja "Cijene života" vodi nas u srpski logor u Vojvodini 1991. iz kojega bježi vukovarski zatočenik Ivan (Slavko Juraga). On se sakrije na imanju imućnog Srbina Stevana (Ico Tomljenović) koji ga pronađe te Ivan mora raditi za njega kako ne bi bio predan srpskim vlastima.

Fabula se usložnjava ljubavnom vezom Ivana i Stevanove snahe Anice (Barbara Vicković), Hrvatice udane za Dušana (Goran Grgić) koji se priključio srpskim pobunjenicima. Kritika je filmu predbacivala suhoparan redateljski stil, ali i ideološku notornost etničke podjele na dobre i zle te završnicu lišene ikakve logike. 

Schmidtov nacionalni entuzijazam

Tek nešto bolju kritičarsku percepciju priskrbio je "Vukovar se vraća kući" (1994.) Branka Schmidta. Taj je redatelj pozornost na sebe skrenuo zapaženim prvijencem "Sokol ga nije volio" (1988.), prvom hrvatskom i jugoslavenskom filmu u kojem se pojavljuje motiv križnih putova, odnosno likvidacije poraženih snaga bez suđenja nakon Drugog svjetskog rata, a za koji je Schmidt nagrađen debitantskom nagradom na Pulskom festivalu. 

Schmidt je u jednom intervjuu Večernjem listu rekao kako je smatrao da kao umjetnik ne smije biti član nijedne stranke, ali sam bio blizak tim ljudima i s njima dijelio entuzijazam nastanka hrvatske države. Početkom rata uzeo je kameru i otišao na bojišnicu gdje je proveo šest mjeseci i snimao dokumentarce na prvim linijama obrane.

Takva politička i profesionalna pozadina vjerojatno ga je i nagnala na snimanje "Vukovar se vraća kući" za koji je scenarij napisao poznati književnik Pavao Pavličić. Schmidtov film se, međutim, ne događa na prvoj crti sukoba gdje je on profesionalno proveo određeno vrijeme, nego u obitelji prognanih Vukovaraca koja s drugim prognanicima živi u željezničkim vagonima.

Opći dojam filma je prilično rezignirajući ponajprije zbog mlade disfunkcionalne obitelji koja teško podnosi progonstvo, pogotovo ratni invalid Vinko (Goran Navojec). Mozaična struktura filma i pojedini glumački nastupi doveli su do škrtih kritičarskih pohvala, ali u cjelini film je proglašen odveć stereotipnim. Tri godine kasnije Schmidt je snimio "Božić u Beču" (1997.) o violinistu Ivanu (Filip Šovagović) čiji prijatelj pogine u ratu pa on odlazi kod svojih roditelja koji kao izbjeglice žive u Beču.

Iako se u glavnom gradu Austrije zaljubljuje u mladu liječnicu Marinu (Bojana Gregorić), Ivana muče ratne traume i razmišlja o povratku u domovinu u kojoj još bijesni rat. "Božić u Beču" je nagrađen scenarijem na Pulskom festivalu, ali je kritika ukazivala na njegovu klišeiziranost i ideologiziranost. Ni sam Schmidt u kasnijem razdoblju svog života nije bio zadovoljan svojim filmovima o ratnim posljedicama dijelom ih pripisujući svojim tadašnjim političkim stavovima te će se u drugom razdoblju karijere okrenuti posve drukčijim, društveni iznimno kritičkim djelima.

Fokus na žrtvu, binarnost i ideološke zamke

Devedesetih godina prošlog stoljeća snimljeno je još niz filmova kojima će Jurica Pavičić u knjizi "Postjugoslavenski film: Stil i ideologija", zbog fokusa na žrtvu, binarne opozicije na nas i njih i ideološkog koncepta, nadjenuti pridjev 'samoviktimizacije', dok će ih Ivo Škrabalo u 101 godini filma u Hrvatskoj usporediti s partizanskim filmovima iz razdoblja socrealizma.

Nekadašnji inovator domaćeg filma i najvažniji dionik 'cinema verite' na ovim prostorima Tomislav Radić snimio je 1995. "Anđele, moj dragi", prema motivima romana "Bijeg u košari" Maje Gluščević u kojem je ratnu traumu pokušao opisati dječjim očima koristeći diskontinuiranu dramaturgiju, ali je kritika ustvrdila kako je dramaturški fokus izgubljen širenjem istine o Hrvatskoj.

Istovjetne ocjene dobio je i Vladimir Tadej kada je zajedno sa suscenaristom "Hrvojem Hitrecom" pokušao oživjeti u hrvatskoj kinematografiji iznimno popularan žanr dječje pustolovine u "Kanjonu opasnih igara" (1996.), a dodatni problem tog ostvarenja pokazalo se premontiravanje serije u dugometražni film.

Iako se Domovinskog rata dotiče samo rubno ovdje svakako treba spomenuti i "Treću ženu" (1997.) doajena hrvatskog žanrovskog filma Zorana Tadića. On je u postmodernističkom duhu iščitao klasik Carola Reeda "Treći čovjek" (1949.) smještajući radnju filma u ratni Zagreb umjesto u poslijeratni Beč i spolno zamijenivši uloge u odnosu na književni predložak Grahama Greena.

Filmom su prodefilirali tada vodeće glumice i glumci predvođeni Enom Begović i Almom Pricom, kritika je isticala langovsku atmosferu, ali i slabašnu dramaturšku motivaciju likova, a zbog antagonistice koja je na čelu tajne antihrvatske organizacije i Tadiću je zamjerena opterećenost patriotsko-nacionalističkom ideologizacijom.

Poseban je bio slučaj "Dubrovačkog sutona" (1999.) Željka Senečića o ljubavi mlade slikarice Ane (Michaela Kezele) i pomorca Ivana (Slavko Juraga) koja se grubo prekida usred ratnih strahota.

Taj je film, uz uglavnom slabašne kritike i pohvale modernističkom pristupu, naišao na brojne produkcijske i distribucijske probleme, ali i na nezadovoljstvo dijela braniteljske populacije. U razgovoru za portal Dnevno.hr redatelj je to opisao ovako:

- Bila je to koprodukcija Patria filma iz Zagreba i Bridieja iz Londona. Hrvatski je producent bio Stjepan Tuđman, a Englez – gentleman Mike. Kakvi su to bili producenti pokazuje jedan primjer: na projekciju filma u Puli nije došao nijedan. Hrvat je igrao remi, a Englez je negdje u Istri promovirao svoju knjigu "Kako postati producent"... Branitelji su uputili pismo predsjedniku Tuđmanu sa zahtjevom da se zabrani dalje prikazivanje jer film, kako pišu, duboko vrijeđa branitelje koji su u filmu prikazani kao alkoholičari i lopovi, izjavio je tada redatelj.

Tu je priču 1990-ih godina zatvorio Neven Hitrec svojim debitantskim ostvarenjem "Bogorodica" (1999.) nagrađenim Velikom zlatnom arenom na Pulskom festivalu. Riječ je o prilično raskošno produciranom djelu o Kuzmi (Ljubomir Kerekeš) koji odluči otići u srpsko selo i ubiti svog bivšeg prijatelja Radu (Ivo Gregurević) iz osvete, jer je srpski pobunjenik Rade ubio Kuzminu suprugu Anu (Lucija Šerbedžija) i njihovo dijete. Dio kritike hvalio je Hitrecovo redateljsko umijeće i uspješno baratanje vremenskim skokovima, ali je scenarij Nevenova oca Hrvoja uglavnom proglašavan indoktriniranim.

Bolje išta nego ništa?!

I u današnjim raspravama o hrvatskoj kinematografiji devedesetih nerijetko se čuje kako su upravo ovdje obrađeni filmovi zbog svoje upitne kvalitete pokidali veze između hrvatskog filma i domaćih gledatelja, a taj toplo-hladni odnos traje i do danas. No, takva je ocjena tek djelomično točna.

"Vrijeme za..." je, primjerice, prema dostupnim podacima pogledalo 56 150. "Vukovar se vraća kući" 32 752, a "Bogorodicu" 18 742 gledatelja. To nisu zanemarive brojke iako je točno da je većina spomenutih naslova u kinima podbacilo.

Veljko Krulčić stoga zaključuje:

- Ti su filmovi imali dobru gledanost. Čak bi se moglo reći kako je ratna tematika dovela neke nove gledatelje u kina. Ti filmovi nisu dobro ocijenjeni, ali što bi bilo da se oni nisu snimili? Značilo bi da mi, primjerice do 1995., ne bi imali nijedan film o Domovinskom ratu. Kao čovjek koji se bavi ne samo filmskom kritikom nego i poviješću filma i nekom vrstom analitike, ja to ipak malo drugačije gledam, napominje Krulčić.

Krulčić ukazuje na jedan drugi problem: Išlo se prebrzo u snimanje i bez dovoljno priprema. Recimo, "Vrijeme za..." režirala je Oja Kodar.

- Riječ je o supruzi i muzi Orsona Wellesa. Četiri godine ranije ona je snimila svoj debitantski film "Jaded" koji je prikazan na Venecijankom festivalu. Film nije baš uspio, ali sam te godine pratio Venecijanski festival i sjećam se da je film izazvao veliku pompu. I onda je došlo do toga da će Jadran film snimati film s talijanskom koproducentima koji će režirati Kodar. Tadašnji direktor Jadran filma Zdravko Mihalić mi je rekao kako misle da bi se s "Vrijeme za..." mogli probiti na Venecijanski festival jer Kodar tamo ima dobar rejting. Za snimatelja je angažirala Garyja Gravera koji je radio s Wellesom, snimio je i jedan film s Johnom Cassavettesom. Nisu oni bilo tko, kad pogledate špicu na njoj je navedeno stotinjak ljudi. Je li bolje da se tako nešto snimilo ili da se nije snimalo ništa? Taj film, kao i svi ovi drugi filmovi, imaju jedan drugi veliki problem – na njima se trebalo dramaturški i scenaristički puno više raditi, ustvrdio je Krulčić.

Ravnatelju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i povjesničaru Anti Nazoru teško je ulaziti u procjenu igranih filmova o Domovinskom ratu snimljenih u prvoj polovici devedesetih godina:

- Ponavljam, nisam filmski kritičar, niti smatram da pripadam onom dijelu javnosti koji je meritoran za javnu reakciju o umjetničkim i filmskim dosezima nekog filma. Osim toga, navedene filmove sam davno gledao, pa bih neke od njih za detaljniju analizu trebao opet pogledati, da ne postanem kao oni filmski kritičari koji pišu ili govore o događajima iz povijesti, a da nisu pogledali relevantne izvore. Načelno, svaki film koji obrađuje neku temu iz povijesti trebao bi imati određenu povijesnu vrijednost, barem toliko da publiku upozna s razdobljem, odnosno – kako se to u historiografiji kaže – s kontekstom vremena o kojem govori te s osnovnim podacima o događaju koji prikazuje, kaže Nazor.

Ni novaca, ni sluha

Istodobno, svoje viđenje rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini počeli su iznositi i srpski redatelji. Boro Drašković 1994. snima "Vukovar, jedna priča" o sudbini mješovitog braka u vrijeme razaranja Vukovara. Iako je dio europskih kritičara hvalio film, u Hrvatskoj (u kojoj, naravno, nije distribuiran) izazvao je val nezadovoljstva jer je sniman na autentičnim lokacijama u tada okupiranom Vukovaru kao i zbog tendencioznog prikaza rata iz srpske vizure.

Dvije godine poslije talentirani redatelj Srđan Dragojević snima hit "Lepa sela lepo gore" (1996.). To je ostvarenje inspirirano istinitim događajem, pričom o sedam srpskih vojnika zatočenih u stotinjak metara dugom tunelu. Film je ilegalnim kanalima dospio i na hrvatsko tržište i iako svakako nije ratnohuškački, dio javnosti je ukazivao ne njegovu tendenciju nalaženja krivca za rat u gotovo pa metafizičkom zlu.

Jurica Pavičić je tako "Lepa sela lepo gore" svrstao pod pojam 'samobalkanizacije', odnosno djela koja svjesno preuzimaju ulogu povijesnih narativa i ugađaju zapadnjačkim balkanističkim klišejima. Zanimljivo je kako je Dragojevićev film "Rane" (1998.) bio prvi srpski film legalno distribuiran u hrvatskim kinima nakon rata.

Traumatične ratne godine za cijelo društvo i domaću kinematografiju Veljko Krulčić sažima ovako:

- Do nas su dolazile vijesti kako se u Srbiji snimaju i ratni filmovi koji daju jednu potpuno drugačiju sliku o zbivanjima u Hrvatskoj. Naravno da su ljudi koji su bili na vlasti ili pri vlasti toga bili svjesni. Ne treba zaboraviti da je negdje u to vrijeme Jadran film čak raspisao natječaj za scenarij filma o Domovinskom ratu, ali od toga nije bilo ništa. Dakle, pokušavalo se, ali se nije uspjelo. I Veljko Bulajić je u to vrijeme spominjao kako bi trebalo snimiti pravi ratni film o Vukovaru, ali nije bilo ni dovoljno novaca, a sigurno ni dovoljno sluha u državi, zaključio je Krulčić.

Korišteni izvori:

- Baza HR kinematografije, http://hrfilm.hr

- Branko Schmidt: Početkom rata vratio sam se iz Njemačke jer sam vjerovao u Hrvatsku, danas sam jako razočaran, Večernji list, 19.7.2015., https://www.vecernji.hr

- Jurica Pavičić, Postjugoslavenski film: Stil i ideologija, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2011.

- Ivo Škrabalo, 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.-1997., Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998.

- Branitelji bijesne, a filmaši se pitaju: Hoće li nam Angelina Jolie režirati film o Domovinskom ratu, Dnevno.hr, 9.7.2012., https://www.dnevno.hr

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti