Kako je željezničar-heroj Marko zaustavio vlak skočivši na njega

Hrvatska ima novog heroja - medijski su to napisi koji su obilježili kraj protekle godine, a taj heroj je Marko Lončarević, kojega sam posjetili nakon što se medijska prašina o njegovom junačkom podvigu - kada je zaustavio vlak skočivši na njega - malo slegla. Marko na sve kaže - to mu je bio posao.

Ovako izgleda radni dan prometnika vlakova Marka Lončarevića u Dugom Selu otkako su medije preplavili naslovi da Hrvatska ima novog heroja:

- Meni je to sad čudno, svi me nazivaju herojem, ali to je bilo to za napraviti. Nisam ja razmišljao o tome da će to ovako ispasti kako je ispalo. Čudno je sad, svi pozdravljaju, šale se: "Evo ide heroj" ili "Daj nam autogram da se slikamo", ja se uvijek smijem... Ništa meni to ne treba. I ljudi u Dugom Selu, iako sam tu već 6,7 godina, svakodnevno me viđaju, ali ipak sad je malo drugačije, priča nam Marko.

Marko je krajem studenog postao nesvakidašnji junak nakon što je skočio na vlak od 2000 tona i 26 vagona. Zaustavio ga je u zadnji tren spriječivši katastrofu. Zadnji vagon teretnog vlaka iskočio je iz tračnica, što strojovođa nije vidio.

- Ja sam mu pokušao i dati signalni znak STOJ kad sam vidio što se dogodilo. Budući da je vlak bio dugačak 400 i nešto metara, on je samim krajem bio tu već kod mene pred prometnim uredom. Strojovođa je već napustio kolosijek, počeo je izlaziti iz kolodvora s mašinom, tako da me nije mogao vidjeti više ni u retrovizoru, ni u kameri iza, kako mu dajem signalni znak STOJ lampom, prisjeća se Marko.

I tu ja primijetio da nema druge opcije jer isključenje napona predugo bi trajalo:

- To bi trajalo minutu-dvije, a za to vrijeme on je već prošao kolodvor s tim zadnjim vagonom, i pitanje je što bi se dogodilo. Znam da je treća opcija bila da ga ja zakočim i da tako ispadne kako je ispalo. I hvala Bogu sve se pogodilo, i stepenica je bila na mojoj strani, i slavina glavnog zračnog voda na mojoj strani. Tako da odmah, čim sam ja povukao, čitav vlak je počeo kočiti i stao je nakon 15-ak, 20 metara, dodaje Marko.

Iskustva za ovakav potez Marko je imao. Radio je godinama kao manevrist na Ranžirnom kolodvoru u Zagrebu.

Nekome junaštvo, njemu opis radnog mjesta:

- Nekome sam ja ispao heroj, to su ljudi koji to tamo rade svaki dan već 30 godina. Znači, da bi zaradili za život, a ne da bi bili heroji! Tamo sam i ja uskakivao s vagona u pokretu, kočio vlakove na više načina, ne samo na ovaj, postoji više načina kočenja. Ovaj je bio najbrži, najefektivniji, ali tamo sam isto imao situacija gdje sam možda i više ugrožavao sam sebi život nego što sam ovdje učinio. Mnogi ljudi kažu "Joj, pa kak' si se usudio, ja ne bih!". Pa nema se tu što razmišljati puno, to je bio trenutak. Znači nekih 30, 40 metara, brzina 20 kilometara na sat vlaka je bila, nije pretjerana brzina, ali eto, skok, zakočio, i to je to, kaže Marko.

Marko ima 35 godina. Živi u Kutini. Ima suprugu i dvoje djece. Dvanaestogodišnji blizanci Luka i Paula ponosni su na oca.

- Nisu oni ni bili svjesni što se tu dogodilo, u školi su ih onda počeli malo zafrkavati, jer sam izašao i u novinama i u vijestima. Pa eto sada, valjda su ponosni, imat će o čemu pričati jednog dana, ako će biti neko pitanje o tati, napominje Marko.

Za to vrijeme, tata Marko ići će na posao u ovu malu zgradu u kojoj kao da je vrijeme stalo otkako je izgrađena 1957. Buđenje prije 4 ujutro za dnevnu smjenu, šihte od 12 sati. Držati koncentraciju za oko 230 vlakova - koliko ih kroz Dugo Selo prođe u 24 sata - nije lako.

- Dugo Selo kao grad općenito je strašan grad u razvoju! Mislim da jedino fali još ta stanica da se napravi, da bude baš sve kako treba u Dugom Selu, zaključuje Marko.

A pogled na ono što fali odmah je do, gdje se gradi novi prostor za kolege i Marka, čiji je optimizam, mora se priznati, zarazan.