Epidemija samoozljeđivanja mladih: "Misle da je smrt rješenje problema"

Epidemija samoozljeđivanja. Depresija, napadaji panike, anksioznost. Svakodnevica je to za sve više mladih u Hrvatskoj.

Psihijatara za djecu sve je manje, a sve je više djece koja misle da nema rješenja njihovih problema.

Što čini sustav? Kako im pomoći? Kroz potresna svjedočanstva i razgovore sa stručnjacima Labirint pokušava pronaći izlaz.

Katarina Dodig Ćurković, pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju iz Kliničkog bolničkog centra Osijek, ističe kako posljednjih godina imaju slučajeve ozbiljnih pokušaja samoubojstava.

- Imamo, usudim se reći, epidemiju samoozljeđivanja. Dolaze nam djeca koja zapravo često razmišljaju da je smrt jedino rješenje njihovih problema, rekla je Dodig Ćurković.

Monika se prisjetila kad je imala 12 godina kako je tada našla tablete koje je uzela i popila te osjetila čudnu reakciju. 

- Osjetila sam koliko mi je hladno, očito mi se tijelo počelo gasiti. Našli su me, ne znam kako su me natjerali da ispovraćam te tablete, ne znam točno što je bilo. Nismo imali nikakav razgovor o tome, sljedeći dan su me pitali zašto si to napravila, ja sam rekla -ne znam. Jedino što su napravili tad je što su stavili tablete u sef za zaključavanje i zaključali ih i to je to, znači kao 'Oduzet ćemo joj to, pa neće to više raditi', ali sad kad o tome razmišljam vidim da to uopće nije rješenje. 

Monika smatra kako se neke stvari ne mogu zaključati jer onaj tko ima namjeru, pronađe i način.

- Ja ću lako naći neko drugo sredstvo s kojim ću to napraviti. Mislim da je velika greška bila ta što me nisu odveli kod psihijatra, nisu potražili nikakvu pomoć, jer mislim da se time moglo puno toga spriječiti, ispričala je Monika. 

- Moja je dijagnoza F41 i F42, anksiozno- depresivni poremećaj i opsesivno-kompulzivni poremećaj, i zadnja je dijagnoza bila teška depresija. Zadnji puta kad sam bila u depresiji prije par mjeseci, bila sam na putu, i kad sam vidjela metro u tome gradu prva pomisao mi je bila kako bi bilo super leći ispod metroa, ispričala je sugovornica koja je odlučila ostati anonimna.

Povjesničar Krešimir Čorak iz udruge Svitanje rekao je kako je na cesti doživljavao panične napadaje. 

- Onda bih zvao ljude jednostavno, mamu ili nekog tko je u blizini, te im rekao - ne mogu disati. Uvijek se pitaš koji je to strah, da li postoji nešto što je realno, strah od straha, koji je isto bio problem, kad će to opet doći, bojiš se da će biti tako svako malo, kad imaš toliko napadaja dnevno, rekao je. 

Krešimir je naglasio kako je bilo faza u njegovom životu kada je mjesec dana samo ležao u krevetu jer je bio iscrpljen od svega.

- Onda smršaviš po 10, 15 kila, dosta gadne stvari su to bile. Ljudi kad to ne vide, ne znaju i misle da je to lijenost, rekao je. 

Stvarnu ozbiljnost situacije opisuje Dodig Ćurković iz KBC-a Osijek.

- Počela sam raditi na dječjoj psihijatriji 2007. godine i sada u kontinuitetu mogu gledati kako se mijenjaju kliničke slike. Mi smo prije imali, 'nježnije' kliničke slike, ali to su bili prije neki problemi u školi, problemi s mokrenjem, stresne situacije, poremećaj prilagodbe za polazak u školu, prekidi emocionalnih veza, naglasila je.

Dodig Ćurković istaknula je kako zadnjih godina imaju uglavnom ozbiljne pokušaje samoubojstava.
 
- Imamo epidemiju samoozljeđivanja do razine da će nam to postati jednako kao da pitate djecu da li pušite ili konzumirate alkohol. Dolaze nam djeca koja zapravo često razmišljaju da je smrt jedino rješenje njihovih problema, objašnjava. 

Boravak u Kukuljevićevoj

Čorak se prisjetio svog djetinstva i prvog odlaska u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež u Kukuljevićevoj ulici u Zagrebu.

- Sjećam se Kukuljevićeve dok sam još bio dječak. Kad sam saznao da je to zapravo dječja bolnica, uvijek mi se činilo kao neko neprikladno mjesto za djecu. Vidiš dječje glave kroz rešetke. Kad sam zapravo saznao da moram ići na liječenje, kad sam završio u bolnici na mjesec dana, nisam mogao vjerovati da ću u toj zgradi ostati, rekao je.

Čorak se kao dječak teško nosio sa šokom dolaska u psihijatrijsku bolnicu.

- Možda je to opet subjektivno, ali bio sam jedan od 'najlakših' pacijenata, kad sam vidio o čemu se tamo radi, uplašio sam se, koliko psihičke bolesti mogu biti ozbiljne i bilo je jako malo djece zapravo, nekakav prvi razred osnovne, za koju ne znam da li su to dobro podnijeli. Bilo je djece s ozbiljnim tegobama koja su bila na infuziji koliko su bili katatonični na neki način. Recimo ja sam bio toliko šokiran tom zgradom da sam prvih tjedan dana odbijao jesti. Sjećam se da sam nekih 7, 8 kila smršavio u tjedan dana od tog šoka. Na neki način me to toliko uplašilo da sam se svim silama trudio da više nikada ne završim u nekoj ustanovi toga tipa, prisjetio se.

Preopterećenost bolnice i loši uvjeti rada

Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu, opisuje zabrinjavajuće uvjete rada u Kukuljevićevoj:

- Mi smo kao ured upoznati sa situacijom u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mlade u Zagrebu i pratimo problematiku kako s pozicije djece, odnosno pacijenata, tako smo upozoravani i od strane djelatnika same bolnice. Djelatnici su nam se obraćali i upozoravali nas na loše uvjete rada, na preveliki broj pacijenata, na nedostatne prostorne kapacitete i na organizacijske poteškoće koje su objektivne naravno. Grad Zagreb je kao osnivač ove bolnice ponudio neka konkretna rješenja prema Ministarstvu zdravstva, međutim koliko mi je poznato, do sada nemamo određenih pomaka, objašnjava.

Dodig Ćurković smatra kako Psihijatrijska bolnica za djecu i mlade u Zagrebu jedini imaju zatvoreni odjel u Republici Hrvatskoj.

- Imaju prostor koji nije adekvatan, imaju nedovoljno stručnjaka koji su uglavnom negdje iznad 55. godine, koji za par godina ne moraju ili mogu dežurati. Znači prvo treba obnoviti kadar s mladim ljudima, drugo, treba osigurati smještaj, ali adekvatan smještaj, upozorava.

Naglasila je kako se 45% svih mentalnih poremećaja kod odraslih javlja se i detektira do četrnaeste godine života.

- Prema tome ja kažem kako smo lijepo zasjeli, tako i žanjemo, ono na što smo davno ukazivali, a nismo realizirali, sada nam je došlo na naplatu, kaže Dodig Ćurković.

Važnost razgovora s obitelji

Anonimna sugovornica opisuje manjak razumijevanja s kojim se susrela od strane vlastite obitelji.

- Mi u kući depresiju ne spominjemo. Moj otac zahvali mojoj doktorici na jedan svoj određeni način, to je njegova domena koju on može, zahvala, i to je to. Jednostavno, nažalost ju ne spominjemo. Bili su čak i dosta ljuti kada sam ja otišla na KBC Rebro jer im je to strano i oni jednostavno ne mogu poimati 'kako sad to', jer toga u njihovoj mladosti možda ni nije bilo, ne u tolikoj mjeri, nije se pričalo. Tako da oni su dosta negativno reagirali i pitali 'Kako ćeš se zaposliti, kako će te netko primiti sa psihijatrijskim kartonom', i onda sam prestala piti terapiju, sugovornica opisuje.

Upisom na fakultet i dolaskom fakultetskih i ostalih obveza, problemi su se vratili.

 - Tada su se intenzivirali moji anksiozno-depresivni  simptomi i opet sam pala u depresiju i opet sam dobila isti antidepresiv i bila sam u remisiji tri godine.

Na pitanje što je voljela čuti u trenutku kada je roditeljima priznala da je u depresiji i da je posjetila psihijatra, odgovara:

- Pa iskreno, voljela bih da sam čula ono što mi je mama od frendice rekla, a to je da je to bolest kao i svaka druga i da se može liječiti. Da me ohrabre, i nekako da budu neka podrška i potpora, ali ih ipak ne krivim zato što smo mi kao društvo zakazali, nisu samo moji roditelji krivi.

Jelena Balabanić Mavrović, izvršna direktorica Centra za poremećaje hranjenja BEA opisuje kako se društvo još uvijek stidi psihičkih problema. 

- Neću ja ići u bolnicu da mi to ne piše u kartonu, to je nešto često što čujemo, 'Pa neće mom djetetu pisati u kartonu za cijeli život da je imalo mentalne poteškoće'. To je zaista tužno i žao mi je što u današnjem društvu danas netko tako razmišlja. Kada boli duša, kada imamo neke poteškoće sa svojom psihom, to je jednako kao i kada slomimo nogu, nitko se neće stidjeti ići kod liječnika zbog slomljene noge. Ali nažalost još uvijek kada duša boli, kada imamo te psihičke poteškoće, još uvijek se ljudi toga stide.

Unatoč neshvaćanju vlastite obitelji, Čorak im to oprašta i ima razumijevanja za njih.

- Možda nisu shvaćali u kakvom sam ja zapravo paklu i mislili su da ja to hinim na neki način. Zapravo nemam nikakve zamjerke. Oni su produkt jednoga vremena, ja to shvaćam, iako nije da i odobravam. Shvaćam zašto je to tako bilo i opraštam im na neki način to zapravo neznanje, rekao je.

Put od depresije do ovisnosti

Moniku je depresija odvela u ovisnost o alkoholu.

- Svaki put kada bi bila tužna ili u depresiji, ja bi se okretala alkoholu. Što god da mi se desi, čak i veselo, uvijek je bilo 'idemo pit, idemo pit'. To je trajalo godinama, ja sam postala ovisna o alkoholu, doslovno bih pila šest dana tjedno, možda ako bi imala jedan dan pauze, prisjetila se.

Monika priznaje kako je radila poslove vezane uz to da se na njima pruža i mogućnost konzumacije alkohola, poput plesačice u noćnim klubovima i da nije htjela pronaći normalan posao samo kako se ne bi morala maknuti od alkohola.

- Tada nisam uopće razmišljala o sebi, nisam bila dovoljno snažna maknuti se od alkohola, jer mi je ovo bilo najjednostavnije. To nije bio trenutak, to su bile godine. Razmišljala sam si da ne mogu više ovako, doslovno mi je tijelo osjećalo koliko sam iscrpljena i umorna i da ne mogu više piti, naglasila je.

Istovremeno je bila svjesna kako nema neki drugi mehanizam s kojim bi sebi pomogla.

- Sve dok nisam upoznala sadašnju curu koja mi je bila podrška i prva koja mi je rekla 'Ako ti treba pomoć, ja ću ići s tobom, potražit ću je s tobom, bit ću ti podrška, ići na svaki pregled, i stvarno ide. Trebalo mi je to da me netko pogurne, da krenem sa svime, i s terapijama, i lijekovima.

Podrška drugima putem Tik Toka

Monika svojim iskustvima i savjetima pokušava pomoći drugima na Tik Toku.

- Na Tik Toku objavljujem o svom mentalnom zdravlju, o tome kako sam počela ići na terapiju, o svojim nekakvim iskustvima kako je zapravo došlo do toga da odem potražiti pomoć. Ja sam saznala što je to preko Tik Toka, došla sam kod psihijatra i željela sam imati na papiru 'Ti imaš to i to', čisto da znam, to je sigurno, nisam sve umislila, rekla je.

Sada putem te platforme može drugima pomoći, navodeći kao primjer djevojku koja joj se javila i povjerila kako želi otići od roditelja:

- Mogu joj pomoći tako da nije sama, da zna da se to dešava svako malo ljudima i da nije sve uvijek, pogotovo na Balkanu, priča 'Ali to ti je roditelj, to ti je otac, obitelj ste', to su i meni svi govorili, 'Daj ga nazovi, otac ti je', ali jednostavno ne želim, nema mjesta više za njega u mom životu. Ja sada nakon što sam poradila na sebi, mogu vidjeti stvari koje su se dešavale prije, i koje nisam tad mogla primijetiti, ali sad sam svjesna toga, da nema mjesta za njega u mom životu, zaključuje.