Kada je dijete potrebno odvesti na psihoterapiju?

Nisu sva ponašanja djece alarmantna i ne zahtijevaju sva stručnu pomoć. Psiholog Omer Ćorić kazao je npr. da više od 60% djece u dobi od 10 do 11 godina laže. Do adolescencije oko 50% dječaka odluči se na krađu, kao i 30-40 posto djevojčica. No to je nešto što s odrastanjem nestane. 

Nikolina Matovina ima 40 godina i majka je dvoje djece. Kada je prije 14 godina rodila prvog sina, nije ni slutila da će osam godina kasnije, kada će po drugi put postati majka, zavapiti: suprug i ja nismo se snašli. "Živahan, nikad zadovoljan", tako Nikolina opisuje mlađeg sina, za kojeg je pomislila da je hiperaktivan.

- Vožnja u autu, skakanje po sjedalu, čupanje za kosu... Kad god smo trebali ići kod doktora, to je bio kaos. Skakao je, znao bi se udariti, pasti dolje. Ne znam, svi bi nas primijetili, druga djeca bi sjedila, svi bi u čudu gledali - 'što je s njim?'. Nešto ne valja, kazala je Nikolina Matovina.

- Recimo jedan običan odlazak u park - sva bi se djeca razmaknula, a on bi se sam vrtio na vrtuljku, najbrže što može. To je samo za njega bilo, nitko se nije usudio doći blizu. I nikad mu nije dosta, dodala je.

Roditeljska suradnja vrlo je važna

U trenutku našeg razgovora iza njih su bila tri mjeseca psihoterapije - jednom tjedno po sat vremena.

- Vide se jako velike promjene. Da smo barem prije krenuli, jer smo sada morali odgoditi polazak u prvi razred. Vjerujem da smo krenuli prije, da bi sada moje dijete išlo u prvi razred, naglasila je.

Jedna od prvih lekcija koju je Nikolina na psihoterapiji naučila je važnost roditeljske suradnje.

- Najvažnije je to da smo zajedno, ja i tata, ako tata nešto kaže ja ga podržavam, a i on mene. To je najvažnije od svega. 

Roditelji su kod kažnjavanja djeteta često nedosljedni

Psiholog Omer Ćorić kaže da roditelji često griješe oko kažnjavanja djeteta. 

- Roditelji često kažnjavaju djecu s oduzimanjem nekakvih njima bitnih stvari, to su mobitel ili PlayStation, televizor. Ono što se zna dogoditi još iz moje prakse jest da im zabrane sport jer vjeruju da je to važno. Ako je to djetetu doista važno, ja mislim da ne smije doći ni do kakve promjene, naglasio je Ćorić. 

Iz njegova iskustva, zabrana onoga što je djetetu bitno u njegovim očima samo još više dobiva na značaju, postaje poželjnije. Iduća velika greška koju roditelji često rade kod kažnjavanja je - nedosljednost. 

- Kazne dijete pa im je onda za pet minuta žao što je to napravio, pa vrate, ili jedan roditelj kazni, a drugi ne kazni, što opet širi nekakav kontekst same priče i kako se to reflektira na dijete. Ako imamo roditelje koji nisu spremni na suradnju, koji nisu partneri u odgoju, to je djetetu poprilično zbunjujuće, govori. 

Kako prepoznati da dijete ima problem?

Ćorić se u praksi često, kako kaže, susreće s djecom koja su izložena lošim partnerskim odnosima, koji danas sve češće završe razvodom.

- Kod te djece se javlja i osjećaj krivnje koju preuzimaju na sebe. Osjećaju se nebitnima, nevažnima, imaju silnu potrebu na podsvjesnoj razini privući pažnju, dodao je Ćorić.

Nisu sva ponašanja djece alarmantna i ne zahtijevaju sva stručnu pomoć. Ima li dijete ozbiljan problem prepoznat ćete po osjećaju srama. Ako ga ne osjeti nakon nepodopštine koju je izvelo ili nakon što je nanijelo zlo drugome ili sebi, vrijeme je da se zabrinete. Iako se roditelji najčešće najprije zabrinu zbog loših ocjena, tu su i drugi znakovi upozorenja.

- Ono što se najčešće može primijetiti, što bi roditelj mogao primijetiti na nekakvoj svakodnevnoj razini jest izolacija, konstantno traženje nekakvih informacija putem različitih kanala, promjena u prehrani, promjena u spavanju. To je nekakav alarm za razgovor s djetetom, ističe.

Ćorić zagovara pristup otvorenosti prema djetetu - ne da ga opterećujemo stvarima za odrasle, primjerice financijama, ali da im priznamo kako ni mi nemamo sva rješenja, kako je i nama nekada teško, kako ni mi nismo nepogrešivi. Problem vidi i u povjerenju.

-  Djeca, današnje generacije, nemaju povjerenja ni u koga. Pritom mislim na roditelje, mislim na prijatelje, mislim na nekakvu blisku rodbinu, političare, religiju. Djeca vam nemaju povjerenja danas ni u što, naglašava.

Osim što nemaju povjerenja u njih, djeca su tehnološki sve naprednija od roditelja. No umjesto da ih to toliko straši, trebali bi, kaže Ćorić, biti češće ponosni I sretni zbog njih. I ponavlja daništa na dijete ne djeluje terapeutski bolje od ponosa, ljubavi i toga da roditelji pred djetetom nastupaju kao tim, sa sličnim stavovima I zahtjevima.