Kristinka već šest godina svaki dan crta po jedan portret

Još kao dijete, vrlo rano, Kristinka je otkrila svijet u kojem se priče pričaju crtežom. Umjetnost joj tada nije bila plan, nego osjećaj, nešto što ju je prirodno privlačilo i u čemu se osjećala svoja. 

- Krenulo je sve još kad sam bila mala, kad sam imala desetak godina, i to kad sam krenula u školu animiranog filma. Time sam se bavila godinama, crtala sam animacije i doista sam jako uživala u tome i već sam tada znala i osjećala da ja želim biti umjetnica, međutim nisam znala kako se to postaje. Prošao je jedan određeni period u odrasloj dobi kad sam se vratila umjetnosti jer mi je jako to nedostajalo, navela je Kristinka Lazar, live portretistica.

Godinama kasnije, vraća se crtežu. Ovaj put svjesno i potpuno predano. Portreti postaju njezin glavni izraz, a boja polako ulazi u radove kao produžetak emocije.

- 2017. sam se potpuno fokusirala na crtanje portreta. U početku s olovkom, a onda malo po malo dolazila boja jer me jako privlačila ta boja, šarenilo i fokus na lica. Jako volim ekspresiju lica s obzirom na to da sam izuzetno senzibilna i empatična i to je moj način kako se povezujem s ljudima, kazala je.

Animacija devedesetih bila je spor, ali čaroban proces. Sve se stvaralo ručno, kadar po kadar, crtež po crtež. U tom strpljivom radu učila je kako ideja postaje pokret, a pokret priča, iskustvo koje je zauvijek oblikovalo njezin odnos prema crtežu.

- Kad sam išla u školu animiranog filma to su još bile 1990-e. Te godine sve se crtalo ručno, dakle crtež po crtež, to jedan filmić ima jedan štos papira koji su se precrtavali, faza po faza kretanja i tu je bio fokus na tome da se prvo osmisli scenarij uvodni dio koraci kadrovi i onda smo ih mi animirali crtež po crtež i ručno bojali svaki od njih to je bilo puno posla, ali je bio zabavan proces, objasnila je.

Danas, dok crta, potpuno se prepušta trenutku. Emocije se prenose s osobe na papir, a crtež postaje zapis tog susreta.

- Kad crtam potpuno se prepustim onome što osjećam u tom trenutku i isto tako mogu na neki način uhvatiti kako se ta osoba osjeća u tom trenutku preko puta mene, pogotovo ako imaš živog modela i onda se te emocije zaista vide u crtežu, kazala je.

Dosljednost je postala njezin osobni izazov i snaga. Već godinama, bez obzira na okolnosti, svaki dan crta portret. Taj ritam donio je rast, sigurnost i rezultate koji se ne mjere samo brojem radova, nego i ustrajnošću koja stoji iza svakog od njih.

- Imam osobni rekord, a to je da crtam apsolutno svaki dan portrete već sad punih šest godina, i to je jedan izazov koji sam si zadala još 2020. godine da ću nekih godinu dana probat biti dosljedna i evo to je došlo do šest godina i dalo je prekrasne rezultate. I nastavljam iako nije jednostavno svaki dan i kad se ne osjećaš dobro i kada putujem i u vlakovima i u zračnoj luci i svuda, ali evo, dosljedna sam tome, rekla je Kristinka.

Na kraju, iza svakog crteža ne stoji samo lice, nego vrijeme, predanost i potreba da se ostane povezan s drugima. Crtanje je za nju postalo svakodnevni ritual - način da bude prisutna, iskrena i svoja, bez obzira gdje se nalazi.