Puhanjem stakla do vlastite slobode; Martina se vraća zanatu svog djetinjstva

Martina Šimunković je majstorica jednog gotovo zaboravljenog zanata. Vještinu puhanja stakla pokazala je našoj ekipi. 

Davno zaboravljen zanat

U svijetu hiper proizvodnje, gdje se na stotine tisuća artikala proizvede na dan, postoji i drugi svijet, u kojem još uvijek nekolicina zaljubljenika njeguje davno zaboravljene obrte i zanate.

- Krenulo je tako što sam ja radila u Ministarstvu kulture, kao konzervator kulturna dobra i s obzirom da sam ja dijete obrtnika, svoj cijeli život rasla sam u toj radnoj atmosferi u kojoj ti sam sebi kreiraš radno vrijeme i sam sebi kreiraš poslove i tu postoji nekakv proces, proizvodni, od početka do kraja. Nekako moram priznati da mi je došlo do zasičenja raditi administrativni posao, iako je moj posao bio jako lijep i radila sam jako puno sa ljudima na terenu putovala, poručila je Martina.

- Međutim to je ipak nekakav dio mene i onda sam se odlučila krenuti, čisto ovako iz nekakve znatiželje, kao probati, hoće li mi ići i nagovorila sam tatu da je sad vrijeme da mi pokaže kako se to radi, jer ja nisam nikada puhala staklo, samo smo mi djeca bili uključeni u nekakve dorade, nekakve poslove koje su nama mogli davati u zadatak i moram priznati da mi se jako svidjelo. Nekako sam počela eksperimentirati, tata je bio tu, naravno blizu mene, onda je on meni to pokazao. Naravno jako je bitno da je mentor kraj tebe, jer u tom procesu, može se to sam naučiti, ali puno duže traje, doduše i meni je puno trajalo, jer sam ja paralelno radila i taj posao od osam sati u Ministarstvu kulture i imala sam dvoje male djece i jednostavno krala sam vikende po noći kad bi djeca zaspala, pa dolazila u radionu i vježbala, naglasila je Martina.

I vježba je urodila plodom, izučila je stari zanat koji je sada u ovom užurbanom svijetu konzumerizma trebalo plasirati na tržište, te otkrila prednosti i mane vlastitog posla.

 "Radost i prokletstvo je kad radiš sam za sebe" 

- Pa to je zapravo radost i prokletstvo kad radiš sam za sebe, u principu posla ima uvijek, uvijek ima posla za raditi, i tu treba napraviti granicu, jer se ta granica zapravo jako lako briše između poslovnog dijela i privatnog, zapravo dosta lako pređemo tu granicu i stalno radimo, to sam ja radila ispočetka, trebalo je i uhodati pnovno posao, zato što je tata prestao puhati, tako da je ta djelatnost staklopuhačka zapravo spavala 10 do15 godina. Nakon 2 000. godine kad su došli veliki shopping ceentri, jednostavno nije postojala potreba za kupovinom tih ručnih radova i nije se snašao na tom tržištu i onda sam ja počela ponovno ispitivati, vidjela sam da je pravo vrijeme da se ponovno krene sa tim uvođenjem domaće i lokalne proizvodnje i radila sam jako puno na tome, ispitivala tržište, bi li to uopće netko kupio, i je li se to uopće ljudima sviđa . Tako da sam uz ovaj posao vježbanja puhanja i proizvodnje radila sam još i jako puno toga sa strane, istaknula je.

I svidjelo im se, ali izrada predmeta od stakla i oblikovanje različitih želja svojih kupaca ima svoj proces i vrijeme nastajanja.

- Radim dekorativne predmete, to su lagani predmeti, od cijevi, od šupljeg stakla. Ne radim uporabne predmete, zato što ovo staklo s kojim ja radim je mekano staklo, odnosno jako je tanko. Dakle, ta stjenka je 1, 4 milimetara široka odnosno debela. Tako da nema tu previše mogućnosti, a i sama cijev ne pruža tu mogućnost i onda me ljudi znaju zvati kada me nađu na interentu kao staklo puhača s obzirom da smo rijetki, onda me pitaju, pogotovo sad nakon potresa, kad je dosta toga stradalo po Zagrebu, stari lusteri ili nekakvi secesijski ili nekakve drage uspomene ljudima, pa su zvali može li se to popraviti i nadomjestiti, nažalost ljudi, ne može, rekla je.

- Od početka do kraja, pa to mi je nekako teško odrediti, zato što radim serijski, ja nikada ne uzmem jednu kuglu, pa ju napravim od početka do kraja, nego uzmem prvi dio posla i onda njega radim tjedan, dva, ali okvirno za jednu kuglu, od početka do pakiranja u kutiju nekakvih možda desetak minuta, poručila je. 

"Alat star 70 godina"

Za izradu takvih delikatnih predmeta potreban je alat, koji nije uvijek bio dostupan, pa su se obrtnici morali snalaziti na različite načine.

- Moj alat je zapravo vrlo jednostavan i ja sam ga nasljedila od dede, ja radim na alatu koji je star preko 70 godina, i to su sve bili ručno rađeni alati, priručni hajmo reći, jer toga nije bilo za kupiti, nije bilo staklopuhača, gdje nema staklopuhača nema ni alata niti sirovine, pa su se ljudi snalazili. Ovaj tu dio, Gornji Stenjevec, zapadni dio grada, puno je ljudi tada bilo zaposleno u tadašnjoj tvronici Jedinstvo, Ris, Končar i tu je bilo jako puno ljudi koji su se zaposlili, bili su alatničari i moj deda je bio jako inovativan i kreativan i onda su sami to stvarali, rekla je.

Da su došla neka duga vremena, to je odavno svima jasno, ali ipak postoje oni koji još uvijek njeguju vrijednosti i zanate koje su stvrili i čuvali kako bi se reklo, ''naši stari''.

- Planovi za budućnost, nastaviti raditi i uživati u tome, imati neku koncentraciju uz to puhanje stakla i za neke možda druge životne izazove, ali definitivno dočekati penziju, poručila je Martina.