Sako od čipke: Paška tradicija u službi ljepote

Čipka i moda se malo vole, pa malo ne vole. Dođe u trend, pa onda opet nestane. No, čipka iz grada Pagu nikada nije izašla iz mode. Ondje već stoljećima čipkarice sjede ispred svojih kuća, jer ima dakako treba danje svijetlo za rad, i izrađuju stolnjake, nošnje, košulje.

Iako čipka važi za nježno i delikatno platno, paška se nosi, i pere bez ikakvih problema. Ona odolijeva i jakom suncu i vjetrovima. Čak štoviše, čipka se stapa s pejzažom otoka Paga.

Bura je oblikovala kamen Paga u čipkaste oblike. Kroz stoljeća, ljudska ruka nastavila je ono što je priroda započela. Na otoku Pagu, čipka nije samo ukras – ona je dio identiteta, umjetnost, svakodnevica i ponos.

Sako od čipke

Spomenik čipkaricama u središtu grada podsjetnik je na tu dugu tradiciju, a jedan bračni par odlučio ju je pretočiti u – sako.

– Mi smo htjeli napraviti jedan unikat koji ustvari od tradicionalnih čipki tvori jedan moderan sako koji se može nositi u svakoj svečanoj prigodi, izjavila je Mirjana Tkalčec, čipkarica iz Paga.

Izrada je trajala pet godina, i to uz pomoć suvremene tehnologije. No sama mustra potječe iz davnine. Benediktinke iz samostana sv. Margarite radile su čipku još u 15. stoljeću.

– Potrebna je koncentracija, meditativnost. Moraš biti sav usredotočen. To je rad koji opušta, koji ne opterećuje. Čovjek se izgrađuje u tišini i radu, kazala je sestra Nada Julardžija.

Tradicija u pokretu

Od samostana do gradskih zidova, čipka se širi kao tiha snaga. Danas je paško čipkarstvo pod okriljem Društva paških čipkarica „Frane Budak“, koje ima svoju galeriju i školu.

– Osamdeset posto rada mi brojimo. Ne može biti geometrijski sukladno ako ne brojite lijevu i desnu stranu. To mora biti, jer se vidi ako ste negdje napravili sedam rupica, a negdje pet. Te dvije rupice nedostaju. Mi je ne vezemo, ne radimo na batiće jer radimo s iglom. Ovo je 'šita' šipka, ona koja se šije, objasnila je Neda Oros, predsjednica Društva.

Rad koji nosi i hrani

Tehnika je posebna, zahtjevna i cijenjena. Čipkarice na otoku kroz povijest imale su poseban status. U svakoj obitelji bila je barem jedna, a svojim su radom hranile ukućane.

Nisu smjele kopati zemlju – ruke su morale ostati njegovane za nježan, ali precizan rad. Motive su slobodno tražile u kamenu, bure i sunca – u krajoliku koji, baš poput čipke, povezuje snagu i nježnost.