U creskoj tvornici najveći posao radile su žene: "Bile smo prljave, ruke hladne..."

U nekadašnjoj tvornici za preradu ribe Plavica u Cresu žene su se zapošljavale iznimno mlade. Jedna od njih koja je počela raditi s 14 godina i u tvornici ostala cijeli radni vijek - u samo jedan sat mogla je očistiti 60 kilograma ribe. U ime svih njih donosimo priču satkanu od ženskih sjećanja. 

Premda već četvrt stoljeća ugašena, creska tvornica za preradu ribe Plavica, koja je radila punih stotinu godina, i danas je živo sjećanje na teški rad žena koje su u njoj činile glavnu radnu snagu. Bila je to mala, ali za njihove obitelji dragocjena zarada. Anamarija Kučić u Plavici se zaposlila sa 16 godina.

- Nije bilo lako, rano smo se dizali, ruke su bile hladne, u to vrijeme nije se imalo što obući... Bile smo prljave, jer to je prljavi posao, znate. I pune ulja kad smo i frigale tu ribu, pržile tu ribu, tim gradelama puno ulja... Teško je to bilo. I ono kad smo iskrcavale brod, one kašete pune leda i nositi ih u onu komoru, nije to tako jednostavno bilo, prisjeća se.

Svaka je radila po nekoliko različitih poslova i svaki je bio drugačije plaćen, priča Giannina Ferlora, koja je obračunavala plaće.

- Recimo, rezanje ribe, staviti ribu u kutije, zatvoriti kutije, prati pogon... To je bio normirani rad, brzo su morale jer su se morale truditi. Što si se više trudio, više si dobivao. A bilo je pet-šest radnica koje su zvali normistice jer su prebacivale tu normu tako lako i pomagale su ovim mlađima, kaže Giannina.

- Norma je bila velika, trudili smo se stizati, jer što više porežeš ribe na normu, veća je plaća, više si plaćen, tako da je tu bilo malo onako brzinskih sukoba tražeći manje praznu kašetu s ribom, ali uglavnom se stizalo, kaže Janja Toić.

Pjesma o djevojkama iz tvornice

Priča o Plavici našla se i u knjizi "Priče iz Konzerve" koja obuhvaća povijest prerade i konzerviranja riba na sjeveroistočnom Jadranu. A Creski muzej će u čast svojoj tvornici u svibnju otvoriti i izložbu.

- Tvornica kad je otvorena krajem 19. stoljeća indirektno je i direktno pridonijela lakšem životu u gradu. Cresani do tada žive od poljoprivrede i ribarstva. Sad konačno zarađuju, ne samo oni koji rade u tvornici nego i oni koji love ribu za tvornicu, kaže Inge Solis, viša kustosica u Creskom muzeju.

No žene su dale najveći obol.

- Nosile su, odnosile, solile, čistile, prale, a muškarac je držao timun. Dakle, muškarci su radili na održavanju, imali su te vodeće pozicije, a najveći posao radile su žene. I sad možete zamisliti ruke u hladnoj vodi, noge u hladnome, u mokrome. Porezotine koje ne mogu zarasti, miris riblje friškine koji se zavuče pod kožu i ne ide tako lako van, kaže kustosica.

- Bilo je teško, ali je bilo lijepo jer smo bili složni. Kad smo mi radili i najteži posao - mi smo pjevali, kaže Anamarija.

- Ja vam mogu reći da su u staro vrijeme creski mladići izumili jednu pjesmicu o djevojkama iz tvornice, kaže Giannina.

Pjesma je to o djevojkama iz tvornice koje na sebi nose tako jak miris ribe da se kraj njih ne može stajati, a kad dođe subota, mala plaća im ode u vjetar jer moraju kupiti parfem.

- Nas su ljudi zvali papaline jer smo radile u tvornici. I mi iz ureda smo bili papaline. Ali nismo se uopće ljutile, jer papalina je lijepa dobra, lijepa riba, smije se Giannina.

Način života utkan u kožu, ali i ispod nje

Homage tradiciji prisutan je i danas. Ugostiteljski lokal u zgradi bivše tvornice čuva priču o Plavici. Zasluga je to obitelji Farkaš, koja se prije 10-ak godina iz Zagreba doselila na Cres.

- Od starih predmeta koji su se nekad nalazili u tvornici Plavica kod nas danas možete uočiti konzervu koja je original iz 80-ih, kaže Kristina Farkaš.

- Ljudi su oduševljeni našim suvenirom Plavica. U ovim malim kutijicama nalaze se sardine koje pakira tvornica s Dugog otoka i mi smo ostvarili jednu sjajnu suradnju kako bismo našim gostima omogućili da sa sobom ponesu jedno malo sjećanje na nekadašnju tvornicu Plavica, ističe.

- Ja čak imam istetoviran logo od same plavice. To je jednostavno način života, kaže Jakov Farkaš.

Način života utkan u kožu, ali i ispod nje.