Dolores ima samo jednu želju - 46. rođendan proslaviti na nogama

Tjedan je mozga u kojem širimo svijest o mentalnom zdravlju. Moždani udar najčešća je neruološka bolest, drugi je uzrok smrtnosti u Hrvatskoj, pogađa češće žene nego muškarce, a onima koji ga dožive oporavak je dug i težak. Donosimo priču o 45-godišnjoj Šibenčanki Dolores koja se usprkos lošim liječničkim prognozama dobro oporavlja, no brojne terapije iziskuju troškove pa, koliko mogu, uskaču i pomažu prijatelji.

Fitness instruktorica, fotografkinja, donedavno sveprisutna u šibenskom javnom životu. Podebljem zdravstvenom kartonu usprkos: autoimuna bolest, problemi s visokim tlakom, godinama triput tjedno odlazak na hemodijalizu. A onda - novi šok!

- Dogodio se moždani. Sada kad sam malo dublje ušla u tu temu i čitam o tome, vidim da sve mlađi ljudi imaju moždani, koji su i savršeno zdravi, a kako neću ja koja već imam autoimunu bolest i mučim se 30 godina s tom bolešću. Sve što sam prošla, sve je nekako došlo na naplatu, radila sam pet poslova, ubijala se radeći, ali sam i živjela punim plućima, rekla je Dolores Bura.

Upravo taj neuništivi optimizam najbolji joj je saveznik. Jer kad se, nakon moždanog udara probudila iz kome, liječničke prognoze nisu bile dobre. No, Dolores ih je sve pobila željom da se vrati svojem prijašnjem životu.

- I evo, sad u ovih godinu dana mogu reći da sam se super oporavila, iznenađujuće dobro. Međutim, još ne hodam, još lijeva noga, ruka isto, ruka je najgore zapravo, rekla je Bura.

I nije joj lako, priznaje, što sada treba pomoć pri banalnim stvarima. Ali, onako kako je svojevremeno planirala brojne kreativne projekte, sada si je zacrtala jedan jedini, ali najvažniji!

- Projekt je - na ljeto hodam! Znači, odlučila sam toliko upirat u to hodanje i vježbati, kako idem na fizikalnu u šibensku bolnicu, uvijek imam 1000 pitanja i za doktore. Nekima je to naporno, neki guštaju sa mnom pričati. Ali mene zanima, ja sad tražim njih da me nauče kako ću stavit kuk, kako ću namjestit koljeno, kako da što bolje te korake izvodim, ne bih li što prije počela sama hodati, ističe Dolores Bura. 

Preporodila se otkad je prije dva mjeseca, nakon više od godinu dana boravka u rehabilitacijskim ustanovama, stigla kući. Prijatelji, koji su joj svesrdna pomoć, prilagodili su je invalidnoj osobi.

- Uskočimo pa se i našalimo malo, ide to - dan po dan, ali svaki dan se osjeti njen napredak. To je ono što mene još više motivira da ostanem uz nju svaki dan, još više i više i više. Jer ona sama svaki dan govori koliko napreduje sama, ja sam tu samo sporedna uloga koja joj da malo ruke, rekla je prijateljica Irena.

No svjesna je Dolores da je sada pred njom teška bitka - bez obitelji, s malim primanjima, osigurati novac za njegovateljicu, dodatne fizikalne vježbe, medicinske masaže. Pa se pomalo pokreće lanac dobrih ljudi koji žele financijski pomoći. Jer Dolores ima samo jednu želju - 46. rođendan proslaviti na nogama!