Nogomet, ja volim: Kakav je DNK hrvatskih navijača?

Pred nama je još jedna nogometna groznica. Uskoro će se s početkom EURO-a zahuktati navijačko ludilo. Ekipa HTV-ove emisije "Puls" krenula je istražiti navijački DNK, i sjevera i juga zemlje. Navijaju li klupski navijači jednako strastveno i za reprezentaciju? Zašto je globalno nogomet fenomen broj jedan? I ima li uopće u Hrvatskoj nogometnih ignoranata?

 - Nogomet je jedini sport gdje vam se može dogoditi da ne vidite ništa, rekao je psiholog, novinar i književnik Damir Pilić.

Glumac Hrvoje Kečkeš rekao je kako su navodno i Miroslava Krležu vodili na utakmicu Dinama, koja je bila katastrofalna. Tada je Krleža rekao da ne želi više ići na utakmice.

- Zato je nogomet najpopularniji sport, zato što se rijetko događaju zadovoljstva, dodao je Pilić.

Nogometni uspjesi i neuspjesi svake dvije godine ujedinjuju naciju. Sve ostalo vrijeme nas razjedinjuju. Je li hrvatska nogometna vrsta svetinja ultrasima, istinskim navijačima klubova, kao što su to njihovi lokalni miljenici?

Za nekoga poput novinarke HRT-a Martine Validžić koja voli nogomet jer voli i sport, stadionsku atmosferu, zborno pjevanje i uzavrelu strast, jedno drugo ne isključuje. Rođena je Zagrepčanka, otac joj je Dalmatinac, pa simpatizira podjednako i Dinamo i Hajduk. Marina voli i ludilo kad reprezentacija napuni gol. Je li ona u zemlji rijetkih nogometnih ignoranata endemska vrsta ili se jednostavno čovjek mora odlučiti- sjever ili jug pa tek onda Hrvatska? 

- To je iz školskih dana, mi smo ipak ona generacija, bez obzira kaj smo trenirali, svi igrali nogomet, rekao je violončelist orkestra Opere HNK Adam Chelfi.

- Ja sam nažalost morao vježbati, ne uvijek svojom voljom, dok su oni igrali pa je tu jedna dodatna strast, naglasio je violončelist Zagrebačkih solista i Zagrebačke filharmonije Jasen Chelfi.

- Svjestan sam da je za veliku većinu ljudi to samo 22 čovjeka koji ganjaju nekakvu loptu, ali kad dođeš sa sedam godina prvi put na utakmicu, a ta utakmica je zadnje kolo jugoslavenske lige gdje Dinamo poslije toga postaje prvak države, onda cijeli život pokušavaš povratiti taj osjećaj. Nije mi još uspjelo do kraja, ali kao da sam u vječnoj potrazi za prvom utakmicom, kazao je Kečkeš.

- '74 sam imao pet godina, Hajduk je tad bio prvak Jugoslavije, meni su ujaci poklonili loptu gdje je bilo njih osam, ja sam kao dijete s toliko godina stekao sliku o svijetu. Međutim, Partizan, sudac produži utakmicu i Partizan bude prvak i za mene to bude veliki šok, percepcija svijeta, nešto se pokvarilo u mašini vremena, znači Hajduk ne pobjeđuje svake godine, istaknuo je Pilić.

- To je vjerojatno kao i sa svakom drugom ovisnošću, niti ne primijetiš gdje je tanka linija, poručio je Kečkeš.

- Mi smo znali biti gromoglasni da svi protivnički navijači, ali znalo se događati da padneš usred utakmice i igrački i navijački. Iako ova mlađa ekipa Torcide, oni uspiju navijati svih 90 minuta. Mi to nikad nismo uspjeli, nastavio je Pilić.

- I jedna i druga skupina su se razvile na različite načine, BBB su više bili nadahnuti engleskim stilom navijanja, dok je Torcida dijelom južnoamerički, dijelom talijanski, no Torcida se shvaća kao gotovo svi koji navijaju za Hajduk. Kod BBB-a to nije slučaj, oni su normalna, moderna navijačka skupina sa svim svojim dobrim i lošim stranama, rekao je glavni urednik Telesporta Aleksandar Holiga.

- Imam jako dobrih prijatelja koji su vrhunski intelektualci koji kad ugaze na Poljud, kvocijent inteligencije im bude ispod broja cipele, poručio je novinar, pisac i glazbeni kritičar Zlatko Gall.

- Nema to veze, naprosto svučete tu kožu intelektualca i izvučete tu kožu koja je iracionalna. Ne mogu ja braniti nogomet s intelektualne točke stajališta. Mogu psovati suca, iako je donio pravilnu odluku, ali to se kosi s intelektualnim pogledom na svijet. To se mora razdvojiti, istaknuo je Pilić.

- Najteže je kad isto vrijeme imamo i koncert i kad je tekma, onda se navija u fraku. Imali smo situaciju, baš nedavno u Dubrovniku smo, Hrvatska je bila u polufinalu, čekao nas je veliki solist. Cijela filharmonija je čekala da završi utakmica skupa s publikom, tko bi gledao za vrijeme polufinala koncert. Onda kad se završilo, mogli smo euforično svirati, naglasio je Chelfi.

- Meni je nevjerojatno da sam našla u Splitu nogometnog ignoranta, nagalasila je novinarka HRT-a.

-  Ima i većih od mene. Prsti jedne, dvije ruke, treća je već u pitanju, rekao je novinar, pisac, scenarist, kolumnist Ivica Ivanišević.

Kakav je navijački DNK Hrvata?

- Kod nas u Hrvatskoj dobije se dojam da se nogomet igra svake dvije ili četiri godine, pošto velika većina ljudi ne obraća pozornost što se događa mimo velikih turnira, onda kad oni dođu, onda je to navijački kiseli kupus, navijačke pljeskavice, čips, lopte, bombardiranje sa svih medija, svim oružjima, mediji i sponzori diktiraju trash kulturu navijaštva, rekao je Holiga.

- Izgleda da mi dijelimo taj mentalitet malih, beznačajnih nacija, što god tko mislio o tome, koji u tako trivijalnim stvarima kao što je nastup nogometne reprezentacije na nečemu što je doista beznačajna priredba poput Eurosonga, mi pridajemo kozmičku važnost. Ali postoji očito utjeha malim nacijama koje svijetu pridonose u tako rubnim, efemernim fenomenima, dodao je Gall.

- To je nešto sasvim drugo od onoga što opća javnost percipira kao nogomet i kao hrvatski nogomet. Kod njih je to tulum, norijada, kad dođe svjetsko prvenstvo, onda je Mi Hrvati, a zapravo ne znaju pravu situaciju, nije im za zamjeriti, ljudi se vole opustiti uz nogomet, nogomet ne znači svakome isto, nekome služi samo za zabavu, ali za one koji to redovito prate, nogomet je nešto puno ozbiljnije i nešto što uzimaju k srcu i onda im može smetati kad vide da neki njihovi poznanici koje to inače ne zanima, odjednom luduju, nastavio je Holiga.

- Navijači klubova imaju pravo na posesivnost prema svemu što je nogomet, umisliti si da imaju ekskluzivno pravo prvenstva nad klubovima svojim i nad reprezentacijama, ja kad sam otišao na prvo europsko prvenstvo, u Engleskoj, tad su veliku većinu navijača činili ultrasi, navijači klubova. BBB, Torcida, Armada, Kohorta i ostalih klubova, nije bilo značajnijih ovo ono, to se prilično držalo pod kontrolom, naglasio je Kečkeš.

- Je li to isti osjećaj?

- U Splitu je to vrlo specifično pitanje. Split je potpuno zapostavljen u odnosu na Zagreb, a to se posebno vidi na reprezentaciji koja ne znam koliko godina je zaobilazila ovaj grad i ovaj stadion. U Splitu imate dosta ljudi koji vole Hajduk, ali su indiferentni prema reprezentaciji. Ne zato što ne vole Hrvatsku,nego zato što time izražavaju svoj stav prema dominantnosti metropole i maćehinskom odnosu HNS-a, istaknuo je Pilić.

- Toliko je tih problema nakupljenih, tih stvari koje se primarno moraju riješiti, koje su stvarno nekakav rak koji se proširio, teško je uživati u tome dok postoje svi ti problemi, kazao je Kečkeš.

- Dok je bio Mamić i ova ekipa, mi smo svi doživljavali da svaka pobjeda hrvatske reprezentacije osnažuje jednu mafijašku strukturu, koja postoji u hrvatskom nogometu i koja je vladar našeg društva. Bilo bi dobro da se reprezentacija žrtvuje da se možemo riješiti te mafijaške strukture da možemo živjeti malo čišće i nogomet i sve drugo, poručio je Pilić.

- Kako razmišljaju navijači, bez obzira na to što na neki način bojkotiraju upravu kluba, HNS i sve skupa?

- Teško je kontrolirati strast, postoje ljudi koji si mogu amputirati taj dio, ali ja ne mogu ostati skeptičan na bilo koju pobjedu repke ili Dinama. Ne mogu ne odgledati utakmicu ili se ne veseliti pobjedi, dodao je Kečkeš.

- Navijačka glazba, koje su vama dobre navijače himne Hajduka, ali i generalno, osim You'll never walk alone koja i nije napisana da bude himna.

- Jedina navijačka himna vrijedna pažnje su Dinamo ja volim, Pipsa, odlična navijačka pjesma, sve drugo treba zaboraviti. Hajdukove pjesme su nešto najgore što može biti, dodao je Gall.

- Većina tih pjesama je u molu, kad su molske pjesme, pa ovakva južina, ne da ti se na utakmicu, nego u prvu birtiju pa što ti Bog da.

- Kad Hajduk vodi i krene pisma, je l' vi ipak onda zapjevate?, pita Martina. 

Ja dostojanstveno šutim, istaknuo je Gall.

- Ti rijetki pojedinci koji uspiju ostati nezainteresirani moja teorija je da su to mahom oni koji u osnovnoj školi nisu uspjeli upast u ekipu, igrati za razred, sigurno je to njima neka trauma, rekao je Pilić.

- Damir Pilić je nevjerojatno obrazovan čovjek, ali on je jedan od onih ljudi koji imaju strašan problem, ali ga nisu priznali sebi. Kao, pijem, ali držim pod kontrolom. Ne govorim, naravno, o alkoholu, nego o svemu ostalome, dodao je Ivanišević.

Novinarka Martina Validžić jedna je od onih koja vjeruje da se čovjeku u životu mogu dogoditi podjednako intenzivne ljubavi, pa zbog razdirućih emocija završe s trećom.

- Stoga, vidimo se na nekoj sljedećoj utakmici NK Trnje! I naravno, igraj moja Hrvatska, kad te vidim ja, srce mi gori, poručila je Martina.