Lisabonska konoba u kojoj su konobari pjevači fada dirnula je Martinu do suza

Istražujući portugalsku metropolu u trećoj epizodi HRT-ova serijala "Sretni gradovi" Martina Validžić zabavila se u četvrti barova, družila se s umjetnicima i gradonačelnikom, provjerila kako su murali poboljšali život u nekadašnjem lisabonskom gestu, a nezaobilazno odredište je bio i jedan od gradskih hramova fada - glazbe sjete koja je osvojila čitav svijet. 

Fado - ili ćete ga osjetiti do same srži svoga bića ili ćete ostati hladni k'o špricer - sredine nema.

Znalci su našoj Martini preporučili da posjeti malu konobu koja prima tek 30-ak gostiju. Kad se u njoj pjeva, prozori i vrata se zatvaraju, a svjetla prigušuju.

Tamo svi rade sve - konobarica Clara će uzeti vašu narudžbu, a pola sata kasnije će zapjevati fado.

Vruće je, svi se znoje, hlade lepezama, ali bez rezerve uživaju.

Trenutak prije nego je zapjevala, Fernanda Proenca - Pimpi u konobi je sjedila tik do Martine, kao i svi drugi gosti, a kad je došao red za njezin nastup, jednostavno je ustala i bez puno najave pustila glas.

- Pjevam otprilike 47 godina, ali nisam to odlučila, nego sam rođena s tim, u srcu mi je, plače mi se, otkriva Fernanda.

U konobi je vruće, i da je neka druga situacija, tu nitko ne bi sjedio bez uključenog klima uređaja, ali ne možete se odvojiti od te atmosfere - želite još. Potom se pojavi novi pjevač s ulice, što je uobičajeno ondje - idu od lokala do lokala i pjevaju.

- Premda ne razumijete tekst, dio osjećaja se prenese. Za mene je to istinska čarolija fada. Jedinstvena pjesma na svijetu. Stalno se događa. Ljudi dođu iz Japana, iz Hrvatske, odakle god... Obuzmu ih osjećaji, plaču. Ne znaju zašto, ali plaču. I to je najčarobnije kod fada. Pjevamo i, kad pogodimo, emocije se prenesu. To se ne može objasniti, objašnjava  pjevač fada Mario Lundum. 

Dodaje da oni kažu da fado nije glazba, nego nešto što se dogodi:

- Katkad isti svirači, isti glazbenici, isti pjevači fada jedne večeri izazovu snažne osjećaje, svi se naježe, a sutradan ista ekipa nastupi i ništa se ne dogodi. To ovisi o ljudima koji slušaju, ovisi o svjetlu, o tomu jeste li imali dobar dan... Ovisi o koječemu. To nije samo glazba, to je nešto više, ističe Mario.

Bilo je to za Martinu katarzično iskustvo - kao da su neki prošli životi oživjeli, kao da joj srce to odavno poznaje. Grad koji ima fado je sretan grad - srce i duša su puni.

Razgovarajući s pjevačicom Clarom Sevivas Martina je priznala da je cijelo vrijeme plakala, a opet je bila i sretna. 

- Fado je osjećaj kad ti nešto nedostaje, ali te malo i raduje. Pamtiš radost, ali nedostaje to jer to vjerojatno nećeš više imati. To je pomiješani osjećaj, objašnjava Clara.

Za Martinu je to bila jedna od najboljih večeri u životu, pamtit će je zauvijek, potvrdile su to i njezine suze.

Ako ste propustili treću epizodu "Sretnih gradova" u kojoj nas Martina upoznaje s Lisabonom, možete je besplatno pogledati na našoj multimedijskoj platformi HRTi.