Umjetnici pretvorili najgori geto u Lisabonu u najpoznatiju turističku četvrt

Osim što nikad ne spava, odjekuje fadom i odiše mirisima primamljive hrane, Lisabon ima i najveću europsku galeriju na otvorenome. 

Lutajući portugalskom metropolom u trećoj epizodi HRT-ova serijala "Sretni gradovi" naša Martina Valdžić razgledala je mnoštvo murala koji zahvaljujući financijskoj podršci gradskih vlasti krase pročelja zgrada i privlače turiste, no posebna su priča murali koji su poboljšali kvalitetu života u siromašnom dijelu grada zvanom Bermudski trokut.

Druga je to strana lisabonske medalje - bijeda i siromaštvo četvrti Quinta do Mocho, poznatije kao Bermudski trokut. Do prije nekoliko godina bilo bi nezamislivo da se bilo koja TV ekipa tamo pojavi, ali situaciju su promijenili ulični umjetnici pa je vrlo brzo taj kvart s gotovo stotinu murala postao najveća europska galerija na otvorenome.

Martinin domaćin u Bermudskom trokutu bio je José Carlos Ribeiro, zvani Kally, elokventni dečko iz kvarta, koji se bori s emocijama dok se trudi biti profesionalan.

- To mi je glavni posao, biti vodič, ali bavim se i prodajom. Prodajem majice, šalice, privjeske za ključeve, magnete za hladnjake... Ostatak vremena pomažem svojoj zajednici. Svugdje se mora nekako preživjeti, ali ovdje moramo biti naviknuti to raditi. Ovo je jedinstvena četvrt jer smo prije živjeli kao pod kupolom, od 2006. do 2012. godine. Bilo je to mračno doba Quinte do Mocho. Nitko nije izlazio, ni ulazio, tada je to doista bio Bermudski trokut jer ljudima je trebao novac, pa su počeli pljačkati jedni druge, priča Kally.

Pritom Martini pokazuje rešetke na prizemnim prozorima:

- To nije zbog toga što će nas stranci doći opljačkati, nego jer ću te ja opljačkati, a zajedno smo odrasli. Obitelji su nam povezane. Ja tretiram tvoje roditelje kao tetu i strica i ti moje jednako tako, ali ja ću tebi opljačkati kuću, i ti ćeš meni... I tako počneš živjeti u trokutu, kao otok. Činjenica je da smo svi Afrikanci. Tu postoje četiri različite zajednice: Angola, Gvineja Bisau, Sv. Toma i Princip i Zelenortska Republika. Ali svi smo mi Afrikanci, ističe Kally. 

- Kad se sve zbroji, to je veliki plus. Zahvaljujući muralima postali smo poznati diljem svijeta i sad imamo turizam. Od najgoreg geta u Lisabonu postali smo jedna od najboljih četvrti u Portugalu. To je bilo čudo, ocjenjuje Kally.

Razgledavajući murale Quinte do Mocho Martina je srela Miguela koji joj je ispričao sasvim drugačiju priču:

- Kad smo došli uništili su nam kuću, i rekli su nam da se preselimo ovamo. Ne znamo tko je uništio kuću. Ne znamo tko to radi, ništa mi ovdje ne znamo. Samo idemo kao roboti. Takav je sustav, ističe Miguel.

U toj četvrti službeno živi oko 3500 stanovnika, a neslužbeno čak i do 4500.

- Imao sam priliku dobiti svoju osobnu iskaznicu i početi drugi život u Francuskoj jer ovdje nemamo ništa za djecu. Živim u Francuskoj već 10 godina. Moja obitelj još živi ovdje pa sam došao u posjetu. Ovdje 18-godišnjaci ne znaju što je rad. Nitko ne zna što je rad, nastavlja Miguel.

Martinin vodič Kelly ističe, pak, da su "sretni na svoj način jer su siromašni."

- Znamo preživjeti s 10 centi, umjesto s jednim eurom. Naučili smo kako preživljavati, i zato smo sretni, jer smo zadovoljni s manje, zaključuje Kally.

A na kraju šetnje četvrti Quinto do Mocho Miguel je našu emotivnu Martinu dirnuo do suza odgovorom na pitanje gdje osjeća sa mu je dom:

- Nemam ga. Danas nemam dom. Ne znam je li Afrika moj dom, jer živim ovdje, ovdje sam rođen. Ne poznajem Afriku, poznajem ovo ovdje, ali vidim da mi ni ovo nije dom. Izgubljen sam, izgubljeni dječačić, poručio je Miguel.

Ako ste propustili treću epizodu "Sretnih gradova" u kojoj nas Martina upoznaje s Lisabonom, možete je besplatno pogledati na našoj multimedijskoj platformi HRTi.