Od boga Rodona do grada Drača: Putovanje obalom Albanije

Od velikih lučkih gradova do pustih obalnih vrleti, preko zabranjenih vojnih otoka pa do naglog otvaranja svijetu, oplovite s nama posljednje neistražene obale europskog juga - obale Albanije.

U ilirskoj mitologiji, Rodon je bog mora, zaštitnik mornara i putnika. Upravo na rtu koji nosi njegovo ime, podno utvrde albanskog nacionalnog junaka Skenderbega, započinje naše putovanje. Iako vam se možda na prvu ne čini, ovo je Jadran – samo malo drukčiji nego kod nas. S ovog mjesta na sjeveru Albanije krećemo prema jugu.

No, čini se da nam Rodon nije bio naklonjen. Poslao nam je kišu koja će nas pratiti sljedeća tri dana. Možda ga ljuti smeće koje se vidi duž obale. Prva postaja – najveća albanska luka, Drač. Nećemo vam pričati ono što već možete pronaći na internetu. Mi idemo ravno u gradsku luku, na ribarski brod. Kiši i jezičnoj barijeri usprkos.

- Italiano, English? Possiamo venire? – "Si! Grazie!" – pokušavamo, no ubrzo dobijamo košaricu. Neki nas čak u šali traže i novac za intervju. "Troppo soldi? Faremo una birra dopo?" ni poziv na pivo ne pomaže. Sreća nam se ipak osmjehnula na drugom brodu.

- Nije baš neko vrijeme za isplovljavanje, pitamo jednog ribara. 

- Danas ne. Popravljamo motor, motor je u kvaru, odgovara. Većina radnika na brodu nisu Albanci, nego Egipćani. 

- Kako to?

– Jer su stručniji. Albanci su pomalo lijeni. Biti ribar je teško: ide se na more po četiri dana, ribe nema mnogo, pa mnogi odustaju, kazao je jedan od ribara.

Radnika je zbog kiše malo, ali jedan raspoloženi Egipćanin ipak nam maše i pozdravlja: "Ciao! How you do?" Ribarski identitet, onaj način života uz more koji je u našim krajevima gotovo prirodan, u Albaniji je – gotovo nestao. Razlog je i zanimljiv i tužan.

Kako izgleda Drač?

Za vrijeme komunističkog diktatora Envera Hodže običnim Albancima nije bilo dopušteno imati brodove i barke, kako ne bi bježali preko mora u Italiju. Brodove su mogli imati samo profesionalni ribari, i to pod strogim nadzorom režima.

Ribarska flota kao da se od tada nije mnogo promijenila. Drač čak nema ni veliku ribarnicu, već niz malih trgovina.

U jednoj od njih susrećemo Miguela.

- Dobar dan… Miguel! Dobrodošli u ‘Fish House’, odgovara.

- Imaš španjolsko ime? Da, zato što je moj otac gledao španjolske filmove, dodaje.

- Što nudiš danas? Sve! Sardine, brancine, trilje, losos, tuna, morski pas… sve divlja riba, pojasnio je.

Cijene su otprilike upola manje nego kod nas. A Jadran? Ovdje drukčiji – sličniji sjevernotalijanskoj obali. Iako se to po ovom sivom vremenu teško vidi, Drač mnogi zovu "albanskim Miamijem", zbog pješčane plaže duge čak deset kilometara. No, teško da biste u Miamiju snimili prizore poput ovih: ogromni apartmanski blokovi okruženi makadamom, beskrajna gradilišta, obala koja juri prema preizgrađenosti.

Grad broji više od 200 tisuća stanovnika, a većina danas živi od turizma, ne od ribarstva. U planu je i širenje putničke i kontejnerske luke – vlasti žele utrostručiti kapacitete, čime bi Drač postao najveća trgovačka luka na Jadranu.

A mi odavde krećemo prema jugu, prema Jonskom moru. U idućem nastavku istražit ćemo veze Dubrovačke Republike i Vlore, gusarske pećine i tajne vojne otoke Envera Hodže.

Nastavak gledajte u idućem izdanju pulskog „Mora“.