Hrvatska kinematografija i Domovinski rat: Nešto drukčiji filmovi

Već 1995. godine na Pulskom filmskom festivalu pojavljuju se dva malo drukčija filma koja se bave Domovinskim ratom od onih koji su dotad snimljeni. To su bili filmovi "Vidimo se" Ivana Salaja i "Svaki put kad se rastajemo" Lukasa Nole.

Film Lukasa Nole "Svaki put kad se rastajemo" je snimljen u produkciji HRT-a i onda prebačen na 35-milimetarsku vrpcu, a "Vidimo se" Ivana Salaja nije zadovoljavao tadašnje kriterije dugometražnog filma.

- Oni nisu imali distribuciju i ne znam jesu li ih slali na festivale, ali su bili bitno drukčiji od, primjerice, "Vrijeme za... ili "Cijene života, prisjeća se filmski kritičar i publicist Veljko Krulčić.

Festival u Puli će se te 1995. godine, jedini put u svojoj dugovječnosti, održati pod imenom Hrvatski filmski festival, pokušalo mu se udahnuti malo nekadašnjeg glamura no u čisto filmskom smislu značio je potvrdu onih autora uronjenih u sintagmu o "mladom hrvatskom filmu" za koju se često navodi kako ju je skovao povjesničar filma Ivo Škrabalo iako će on u knjizi "101 godina filma u Hrvatskoj 1896.-1997." zapisati kako nije više lako utvrditi kada se zapravo pojavila i tko ju je prvi upotrijebio.

U svakom slučaju, pojam "mladog hrvatskog filma" imao je veći značaj u ideološkom nego u stilsko-estetskom smislu budući da je obuhvatio autore različitih poetika.

Okrutne posljedice rata i mladi hrvatski film

Jedan od najistaknutijih među njima svakako je nažalost prerano preminuli Lukas Nola koji je pozornost na sebe skrenuo još svojim postmodernističkim žanrovski intoniranim studentskim ostvarenjem "Dok nitko ne gleda" (1992.).

Dvije godine poslije u HRT-ovoj produkciji realizira "Svaki put kad se rastajemo" smješten u Zagreb 1991. u koji iz Slavonije dolazi otac/vojnik (Filip Nola) kako bi se pobrinuo za kćer (Iva Živković) nakon što mu je žena ubijena, a kuća zapaljena. Kritika je isticala Nolinu sklonost razbarušenoj dramaturgiji, uspješnost u profiliranju niza likova, ekscentrične scenarističke pomake i smirenu ugođajnost filma kao kontrapunkt kaotičnosti zbilje.

Na spomenutom pulskom festivalu Nola je, između ostalog, nagrađen Zlatnom arenom za scenarij dok je Nagrada Breza za debitantsko ostvarenje pripala danas također pokojnoj Jeleni Rajković za srednjemetražno ostvarenje "Noć za slušanje" (1995.) o povratniku iz rata (Goran Navojec) koji s bombom u ruci upada u radijski studio zahtijevajući da se ispravi novinarski tekst u kojem je on proglašen poginulim zbog čega je njegova djevojka pokušala počiniti samoubojstvo.

No, najdomljiviji i najhvaljeniji među filmovima prikazanih 1995. na Festivalu hrvatskog filma u Puli koji su iznjedrile nove autorske snage – a koji su se, iako se nisu zbivali na ratištu, doticali okrutnih ratnih posljedica te se bitno razlikovali od dotadašnjeg crno-bijelog prikaza rata na filmu – svakako je "Vidimo se" (1995.) Ivana Salaja. Nakon kratkog dokumentarnog ostvarenja "Drugi kat, podrum" (1991.) nagrađenog na festivalu u Karlovym Varyma i srednjemetražnog dokumentarca "Hotel Sunja" (1992.) o braniteljima na prvoj liniji bojišnice ovjenčanog rektorskom nagradom i onom debitantskom u Puli, Salaj je snimio igrani film o četvorici mladića koji se okupljaju kako bi se oprostili od prijatelja poginulog u ratu te odluče izvesti ritual na koji su se obavezali dok su bili djeca.

Sve, međutim, krene u sasvim drugom smjeru u tom vrlo vješto ispripovijedanom djelu zgusnute radnje u kojem su prepoznati autentični ugođaj tjeskobe i kaotičnosti, bogata panorama sudbina iz tog dramatičnog ratnog razdoblja, uspješna upotreba retrospektivnih elemenata, sigurna režija te uvjerljivi glumački nastupi, prije svega Gorana Višnjića.

Osobna priča, jedna generacija i izvrsni produkcijski uvjeti 

Na pitanje koliko je na "Vidimo se", kao pionirski pokušaj da se na Domovinski rat gleda nešto drukčijim očima od dotadašnjih filmova koji su obrađivali ratnu tematiku, utjecalo njegovo neposredno ratno iskustvo, a koliko generacijska priča o poimanju rata iz vizure mladih ljudi, Salaj odgovara:

- Vaše je pitanje zanimljivo i vrlo simptomatično za percepciju hrvatskog filma uopće. Vi spominjete filmove koji su se bavili ratnom tematikom do 1995. Ako pod ratnim filmom mislimo film kojem je rat glavna tema i čije se radnja odvija na bojištu ili neposredno oko ratnih operacija, hrvatska kinematografija ih nije imala, istaknuo je Salaj.

Iznimka je "Vrijeme za..." Oje Kodar. Postoji ratna drama Bogdana Žižića čija se radnja odvija u Vojvodini i bavi se sudbinom odbjeglog logoraša Hrvata koji postaje rob na srpskoj farmi.

Postoji i TV drama pokojnog Lukasa Nole "Svaki put kad se rastajemo" koja se uglavnom bavi odnosom oca i kćeri u Zagrebu u izgnanstvu za vrijeme rata. Ukratko, ne postoji hrvatska ratna kinematografija u tom periodu. Stoga, prema njegovu mišljenju, s "Vidimo se" nije imao na što referirati, niti čemu kontrirati:

- Priča filma je vrlo osobna, opsjedala me da bude ispričana do te mjere da sam imao osjećaj kako je spala tona tereta s mojih leđa kad sam napisao zadnju riječ u scenariju. Svi likovi su bazirani na mojim prijateljima i meni samom. Jedan od mojih prijatelja (Mislav Vilišić) je na kraju i glumio samog sebe. Što se tiče nastanka filma bitno je spomenuti da se radi o studentskom diplomskom filmu Vanje Černjula kao snimatelja, Jelene Paljan kao montažerke i mene kao redatelja. Svi glavni glumci su bili studenti ADU treće ili četvrte godine (Nenad Cvetko, Rene Bitorajac, Goran Višnjić), a nisam siguran je li Nadežda Perišić već diplomirala kad je utjelovila jedinu žensku ulogu u filmu ili je samo završila četvrtu godinu. Dakle, mi doslovno govorimo o – studentskom filmu. Svi su glumci, osim Nadežde, prvi put snimali dužu formu ili uopće nešto drugo osim studentskih vježbi. Produkcija je bila iznimna za studentski film jer je pokojni Vlatko Pavletić, tada redovni profesor na Akademiji, pokrenuo suradnju Jadran filma i HRT-a oko izrade studentskog projekta triju polusatnih filmova koji su u konačnici trebali činiti omnibus od sat i pol vremena. Tako da smo imali potporu tehničke ekipe profesionalaca na rasvjeti, sceni, scenografiji, maski i kostimima. Ali svi ključni autori i glumci su bili – studenti. Pokojna Jelena Rajković i Goran Pavletić snimili su druga dva filma za nesuđeni omnibus, komentira Salaj.

Salaj opisuje i razloge zbog kojih "Vidimo se", unatoč pohvalama i nagradi Oktavijan za režiju na Danima hrvatskog filma nije prikazan u kinima. U vrijeme kad je film nastao, standardna minutaža filma da bi se nazvao cjelovečernjim igranim filmom i mogao prikazivati u kinima bila je najmanje od 75 do 80 minuta (film traje 65 minuta, op.a.).

Film je stoga svrstan u TV dramu te se nekoliko puta prikazivao na HTV-u. Zadnji se put prikazao upravo kad je umro Franjo Tuđman, emitiranje je prekinuto zbog objave vijesti o njegovoj smrti. Poslije toga nikad nije prikazan pa bi se moglo reći da je iz nekog razloga taj film umro skupa s Tuđmanom. Zbog svoje dužine nije mogao biti uvršten ni u konkurenciju Pulskog festivala, nego je igrao u popratnom programu, ali mu je žiri ipak dodijelio specijalnu Zlatnu arenu. Nekoliko dana nakon festivala krenula je Oluja. Arena, pa Oluja...neopisivo i neponovljivo.

Žanrovsko probijanje do publike

U nešto drukčije tretiranje ratnih tema, i mimo priče o "mladom hrvatskom filmu", uključili su se u to vrijeme i nešto starije autorice i autori.

Snježana Tribuson je 1995. snimila srednjemetražnu socijalnu dramu "Mrtva točka" s protagonistima mladićem (Goran Grgić) koji se skriva kako se ne bi morao vratiti na bojište i njegovom djevojkom (Nataša Dorčić) koja se zaposli u peep showu.

Godinu dana poslije, prema scenariju Maje Gluščević, realizira postratnu triler-dramu "Prepoznavanje" (1996.) kao svoj debitantski cjelovečernji uradak u kojem djevojka Ana (Nataša Dorčić) nastoji potisnuti proživljene ratne strahote te ostvariti normalan život sve dok jednog dana u kafiću ne prepozna Mihajla (Zoran Čubrilo), osobu koja joj je ubila baku i majku, a nju silovao. Kad Mihajlo prepozna i nju te je počne slijediti, Ana potraži pomoć no u njezinu priču ne vjeruju ni njezin mladić Ivan (Goran Višnjić) ni policijski inspektor (Milan Štrljić). Kritika je kudila stereotipan scenarij i hvalila režiju, "Prepoznavanje" je na Pulskom festivalu nagrađen trima Zlatnim arenama, međutim nije izazvao veći interes publike (Tribuson se kasnije s priličnim uspjehom okrenula humornim dramama). No, ubrzo je uslijedio jedan od najvećih komercijalnih uspjeha domaće kinematografije.

Cijenjeni komediograf Ivo Brešan i njegov sin Vinko Brešan koji je redateljsku afirmaciju stekao s nekoliko zapaženih kratkometražnih dokumentarnih filmova, odlučili su ratnu tematiku sagledati iz nešto drukčije perspektive od dotadašnjih – one humorne. Rezultat je "Kako je počeo rat na mom otoku" (1996.), snimljen u produkciji HRT-a, čija je radnja doduše locirana neposredno uoči početka rata, u vrijeme kada su vojarne u Hrvatskoj još bile u rukama JNA koja nije priznavala hrvatsku suverenost.

Na mali jadranski otok dolazi Blaž Gajski (Vlatko Dulić) kako bi izvukao sina (Leon Lučev) iz vojske. I dok su mještani i članovi lokalne vlasti opsjeli vojarnu pripremajući i proturatni kulturno-umjetnički program, njome upravlja major JNA Aleksa (Ljubomir Kerekeš) koji, unatoč molbama supruge (Matija Prskalo) i ljubavnice (Senka Bulić), ne želi predati vojarnu u kojoj su ročnici iz cijele Jugoslavije.

Vinko i Ivo Brešan spojili su tipičan malomišćansko-mediteranski humor s elementima pučke komedije te na koncu i tragedije, uvodeći nas groteskom u ratnu apokalipsu do koje će neumitno doći. Kritika nije ostala imuna na taj spoj iako je dio kritičara ocijenio kako su televizijski produkcijski uvjeti itekako vidljivi u filmu, a zamjerana mu je i doza patetike.

No, publika je rekla svoje – s 346 tisuća gledatelja "Kako je počeo rat na mom otoku" sve donedavno je bilo najgledanije hrvatsko ostvarenje od samostalnosti, redovi pred kinima bili su ogromni, citati iz filma postali su dio popularne kulture. Očito su Brešani, vraćajući na kraju rata (godinu prije Hrvatska je vojno oslobodila većinu svog teritorija i ratne operacije su prekinute) priču na njegov sam početak procijenili kako je sazrelo vrijeme za filmski tretman (pred)ratnih zbivanja iz komične perspektive. I u tome su pogodili.

Modernistički pristup ratu

Na samoj razmeđi tisućljeća ponovno se ukazao Lukas Nola (u međuvremenu je 1997. snimio tranzicijski postmodernistički uradak "Rusko meso") s filmom koji neki do dan danas smatraju umjetnički najvrjednijim igranim ostvarenjem o Domovinskom ratu - "Nebo, sateliti" (2000.).

Protagonist filma je ratni zarobljenik, neobičan čovjek i osoba bez identiteta, nazvana Janko Ribar (Filip Nola), koji se odvaja od kolone zarobljenika i preko minskog polja bježi u šumu. Na svom putu prema slobodi upoznaje niz živopisnih likova.

Nola je film obilježio biblijskim asocijacijama, modernističkim pristupom na tragu Tarkovskog i Mimice, osebujnom atmosferom koju snažnu podupiru glazba skupine Legen i dojmljivi vizuali ušća Neretve (snimatelj je bio Darko Šuvak). "Nebo, sateliti" su na Pulskom festivalu nagrađeni za režiju i kameru te kritičarskom nagradom Oktavijan i tako zaokružili priču o nešto drukčijim filmsko-ratnim iskustvima u drugoj polovici devedesetih.

No, cjelokupna slika o domaćoj dugometražnoj produkciji igranih filmova o Domovinskom ratu i na početku novog tisućljeća ostala je prilično zamućena, iako sad već možemo govoriti o nezanemarivom broju ostvarenja.

Korišteni izvori:
- Baza HR kinematografije, http://hrfilm.hr
- Ivo Škrabalo, 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.-1997., Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998.
 Zapisi o mladom hrvatskom filmu, najava ciklusa Mladi hrvatski film 1990-tih, https://kinotuskanac.hr
- Filmski leksikon, https://film.lzmk.hr

* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti