Stipe Nobilo: Cijeli život slikam jednu sliku

Za njega kažu da je posljednji veliki slikar dalmatinskih otoka i Mediterana, a živopisni pejzaži i širok spektar boja njegov su prepoznatljiv izričaj. Majstor kolorita, Stipe Nobilo već pola stoljeća radost života prikazuje na platnu.

Rođen je prije 80 godina u Lumbardi, malom bajkovitom mjestu na istočnoj strani otoka Korčule. Škola, kasnije i život odveli su ga dalje. Nakon 20 godina života u Zagrebu, Stipe Nobilo vraća se u rodno mjesto odakle i danas laganim, preciznim pokretima stvara prava umjetnička djela.

- Ja zapravo volim prirodu, odrastao sam u finom okruženju, pitomom, skoro arkadijski pejzaž. S pitomim pejzažom i čovjek koji ima senzore za to i kasnije ih primjeni, može čuda napraviti, rekao je akademski slikar Stipe Nobilo. 

A on uistinu stvara čuda na platnu - veselim bojama koje prikazuju svu ljepotu življenja uz more. Skroman, ne priznaje to sam , no slike govore više od riječi. Pune su optimizma, baš kao i Stipe.

- Sasvim sam obično čeljade koje u glavi ima racio, u srcu ima "emotio" i to što se na platnu događa je refleks toga. Što se događa na ta dva senzibiliteta - razum i osjećaji. Nadahnuće je vječito, stalno. Ja da živim 200 godina imao bi što reći jer stalno težim biti drugačiji u našen zanatu. Moram pamtiti što je izašlo, kako i na kartama, jer ja čitav život slikam jednu sliku. Ja sam pejzažni slikar, motivski slikar, mene određuje motiv. Da ja nisam motivski slikar to bio moglo biti apstraktno slikarstvo. Ja poštujem tradiciju i čini mi se da sam uspio postignuti autorstvo. Čini mi se da je to jedan prepoznatljivi način komunikacije s ljudima, pojasino je Nobilo.

Inspiracije nikada ne manjka - što glava zamisli, ruka prenesiena papir. Od malenih skica tehničkom olovkom, do eksplozije boja uljem na platnu. Motiv - uvijek isti.

- More. To su kompozicije slobodne, to nije prepisivanje prirode, to je kreiranje prirode, zapravo ljepote. To je slikarstvo s puno podataka, s detaljima u totalu koje smiruje fenomen mora. Kreativni proces koji nije lak i koji ja zaokružavam pomalo. Evo već slikam 50 godina i čini mi se, nikad nisam zadovoljan, kriteriji su mi visoki. Ja sam tradicionalist, ne volim akrilik, ne volim plastiku. Prikazujem sve plošno, nisan tonski slikar i to radim sa špatulom zato da mogu postignuti veće kontraste i grafičke efekte, grafizme koji s kistom ne bi mogao dobiti. Ali vodene tehnike, gvašere - to radim s pinelom, ispričao je akademski slikar.

Uz slikarstvo, jako mu je drago ribanje s kraja i rad na zemlji. Ta dva hobija upotpunjuju sliku o njemu, kaže nam Stipe - da ne živi tako, tko zna bi li tako i slikao.

- Mi smo bili vinogradarska familija i živjeli smo od toga. Jja sam od malih nogu bio okružen pejzažom, životom u pejzažu. Zato sam valjda po toj analogiji postao pejzažni slikar. Oblici, forme, što više različitih oblika i stvarnih i izmišljenih. Nije lako. 50 godina slikat jednu te istu sliku, a ne ponavljati se. Ja san akumuliran dovoljno da mi ne treba nikad inspiracija, to je posao kao i svaki drugi. Nije konfekcija, svako prazno platno meni je novi izazov i projekcija onoga što će biti na kraju, kad bude gotovo. Skroz kreativni posao. Što sam stariji to mi se čini da sve imam više toga za reći. Je li to strah od kraja života, ali zbilja akumulacija još neizrečenoga je u meni velik, nekad čitav život slikan jednu sliku, istaknuo je Nobilo.

A uz djeda i najstariji unuk Ivan voli crtati. Tu je ljubav otkrio još u vrtiću.

- Daje mi osjećaj kao da sam na primjer u svome svijetu. Ne mislim na nešto nego samo crtam i to me čini opuštenim i veseo sam. I kad završim, ponekad mi se sviđa rezultat, a ponekad ne. Nisam baš neki favorit bojanja zato jer mi je draže olovkom, jednostavnije je. Ali isto ponekad mi je drago obojati crtež. Najviše volim crtati koa neki svoj svijet, neke svoje male likove kako se bore ili neke smiješne stvari, rekao je unuk Ivan Nobilo.

Stipe je uzor pronašao u hrvatskim koloristima, Jobu, Murtiću, Dulčiću. No sam je stvorio sebi svojstven, prepoznatljiv izričaj. Uz brojne hrvatske i inozemne izložbe, najradije se sjeća onih po otocima.

- Ja slikam otoke. Jer su otoci pijani, veseli, budni, žalosni, eto takvi izgledaju i na mojim slikama. I sjetni i senzibilni i senzualni, ma kako god hoćete. Veselilo me na svim otocima, na izložbama, nosio sam sa sobom ribarski alat i svugdje san lovio ribu koju smo poslije otvaranja izložbe fino blagovali, kazao je akademski slikar Stipe Nobilo.

Ništa Stipe ne bi mijenjao, zadovoljan je sa svime. Uspio je kaže, uskladiti vanjsku prirodu i svoju nutrinu, te je tako postigao harmoniju.

- Tu imam 3 unuka koje vidim svaki dan. Zamislite da sin žive negdje u Zagrebu pa da ih vidiš jedanput. Živim tu u okruženju s prirodom, na 2000 metara imam vinograd i maslinik, živim kao u renesansi. Sadm sezonsko povrće, imam privilegiju kopati s motikom. Što hoćeš bolje..., smatra Stipe.

Ništa bolje i ne treba. Nobilo će, nadamo se, svojim slikama i dalje prenositi mir Mediterana i svakome od nas tako još štošta ispričati.