Niki su rekli su da neće hodati, ni govoriti, a dokazala je suprotno

Iako su, čim se rodila, rekli da neće govoriti, hodati ni voditi normalan život, Nika je uz pomoć svojih najbližih i Udruge Puž dokazala suprotno. Ova vrijedna srednjoškolka prava je inspiracija.

Kako se Nika osamostalila u svom životu i koliko je uspjela kroz obrazovanje pokazati sebe doznala je ekipa emisije Dobro jutro, Hrvatska:

Hidrocefalus i epilepsija

- Pa, ja mislim da sam puno uspjela u svom životu. Trudim se koliko mogu, radim što znam... Ako trebam nešto, pitam mamu ili nekoga drugog, priča nam Nika.

Nika je 16-godišnja djevojka i pravo medicinsko čudo. Dijagnoza hidrocefalusa i epilepsija nisu je spriječili da korak po korak upoznaje svijet oko sebe i ostvaruje svoje snove.

- Ja za svoje dijete mogu reći da sam jako zadovoljna s njezinim napretkom. Nika je dijete koje je rođena pet tjedana ranije, u 35. tjednu života. Rođena je s opsežnim krvarenjem u lateralnom komorama koje je dovelo do hidrocefalusa, znači nakupljanja vode u moždanim komorama, što je dovelo do uništavanja moždane mase, objašnjava mama Tomislavka.

Nakon toga Nika je prošla tri operacije:

- Uništen joj je corpus callosum. Za one koji ne znaju, to je poveznica između desne i lijeve hemisfere. Znači dijete koje nema poveznicu između dvije hemisfere. Nismo očekivali ni da će govoriti, ni da će zbrajati, ni da će manje više išta moći. Međutim, zahvaljujući upornom radu i naših logopedinja, posebno tete Kristine, okoline i podrške koju smo imali, Udruge Puž isto tako, mogu reći da je Nika jako dobro napredovala. Imali smo sreću što smo završili u Osnovnoj školi Horvati koju pohađaju djecu sa sličnim poteškoćama, nastavlja Tomislavka.

U osnovnoj školi Nika je imala asistenta, danas ga više nema - što joj omogućuje da postane samostalnija.

- Shvaća da mora preuzeti odgovornost i brigu za sebe i da mora svoje prijatelje naučiti da prepoznaju znakove kad joj postaje loše. Nika nije bolesno dijete, ona je osoba s invaliditetom, to je stanje koje se neće promijeniti i trajat će cijeli njezin život, jer hidrocefalus je uništio taj jedan dio mozga i nažalost, on se neće vratiti niti će se tu stvoriti novi dio mozga koji će preuzeti funkciju. Prema tomu, tako je kako je, ali smo mi roditelji prisiljeni svakih šest mjeseci ići na kontrole, svakih godinu do dvije dana ići na vještačenja. To crpi, ne samo nas roditelje, već cijelu obitelj i sve oko nas, a posebno njih jer morate izostati iz škole, pa onda sve to morate nadoknaditi, ističe Tomislavka.

Nika pohađa 1. C Privatne gimnazije i ekonomske škole Katarina Zrinski, a jedan od dražih predmeta joj je hrvatski.

- Profesorica je super, plus i razrednica nam je. Svi predmeti su mi okej, latinski mi je težak kao i njemački. Sad imamo i to, pa je kukulele, ali ide pomalo. U školi je super, profesori su brižni prema nama koji imamo problema. U mom razredu ima puno djece koja imaju problema, ima i slabovidne i sa šećerom. Svi se slažemo, pomažemo, imamo i grupu, ako treba nekome zadaća,  pa si pošaljemo, objašnjava Nika.

"Volim pomagati ljudima"

Iako škola zahtijeva svakodnevno učenje i pisanje zadaća, Nika ne bježi od svojih obveza, nego ih marljivo ispunjava.

- Ono što se meni jako sviđa kod Nike je da kad dođe iz škole, ručamo svi skupa, ona sjedne za svoj stol i počne sama raditi zadaću. Kad zapne, zove, traži pomoć bilo mene, bilo svojih prijatelja. I jako je društvena, nije ju sram pitati. Prema tomu, s te strane sam jako zadovoljna. Iako mi je žao jer vidim da jako puno uči. Mislim da ne bi trebala toliko učiti, ali svaka čast za jednu osobu, mladu osobu s takvim invaliditetom i tolikim poteškoćama zaista daje sve od sebe, kaže mama Tomislavka.

A Nikini planovi nakon škole?

- Pa ja očekujem da se počnem snalaziti, da ne budem na teret ni mami, ni tati, ni državi, da počnem sama raditi. Ne znam još što bih točno radila, ali vidjet ću - volim pomagati ljudima, otkriva nam Nika.

Empatična, brižna, topla, Nika nastavlja učiti kako bi jednoga dana ostvarila svoju želju da pomaže drugima i brine se za njih.

- Ima jako razvijen socijalni moment koji joj pomaže da kroz svoje probleme shvati da smo svi ljudi različiti i da drugim ljudima može pomoći u rješavanju njihovih problema. Možda ih ne može riješiti, ali može saslušati i samim time pridonijeti i pomoći da se ti problemi, ako ništa drugo izverbaliziraju, pa na taj način toj osobi bude lakšem zaključuje Nikina mama.