Tijelo privezano za kolica, ali um dotiče oblake

Godine 2005. Vojo Šiljak i Tomislav Mršić napravili su dokumentarac o Drašku Regulu, profesoru engelskog i ruskog koji je naglo obolio i ostao nepokretan. Gotovo 20 godina kasnije, našao se ispred naše kamere. Puno različitih očekivanja možemo imati što se dogodilo s čovjekom u tako teškom stanju u 20 godina, ali Draško priča svoju priču.

 Puno različitih očekivanja možemo imati što se dogodilo s čovjekom u tako teškom stanju u 20 godina, ali Draško priča svoju priču, a dio te priče donosi ekipa emisije Dobro jutro, Hrvatska:

Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan jednu. Tako i Draško Regul, ali ne koju biste očekivali. Njegova želja je bila izložiti umjetnost javnosti. Godine 2000. nakon uzastopnih moždanih udara, ležao je nepomično u krevetu prihvaćajući činjenicu da više nikad neće stati na svoje noge.

Knjigu "bLIStanje" napisao  je iako ne može govoriti ni kretati se; može, ipak treptati pa je i nama poručio kakva je to knjiga:

- To je 'pažnjoskret' za snalaženje u življenju, prenosi nam Draškove riječi njegova kći Vedra Ondrušek.

Može okrenuti glavu, otvoriti usta i treptati. Ovaj kratki popis fizočkih radnji brojne bi obeshrabrio u ostvarivanju snova, ali ne i ovog profesora engleskog i ruskog.

- U naslovu knjige je kratica LIS, što znači "locked in syndrome", dakle Draško je zaključan u sebe. U takvom stanju on nije bespomoćan. On kaže da iz te kože ne može, pa onda da vidi što zapravo može u toj koži, a on stvarno može svašta. Ono što se na prvi pogled čini nemogućim, on to čini mogućim, istaknula je psihologinja i pedagoginja Dubravka Miljković.

Tijelo je privezano za kolica, ali um može dotaknuti oblake. On uređuje svoje web stranice, dobio je nagradu za fotografiju, plete fraktale, piše haiku. Napisao je i "bLIStanje".

- On želi komunicirati i zna komunicirati. On je svoj svemir nama približio preko svoje umjetnosti - kroz pisanje, kroz fraktale, kroz fotografiju, kaže Sandra Pocrnić Mlakar, urednica u nakladništvu i profesorica psihologije.

Najlakše je odustati. Puno je teže, usprkos svim okolnostima, preprekama i teškoćama, ustrajati do kraja i savladati svoju kožu iz koje se ne može. Stoga je za čitanje prije svega potrebna hrabrost.

- Često nismo ni svjesni toga koliko možemo. Čini se da možda u životu stvarno trebamo dobiti neku "šamarčinu", ne mislim tako drastično kao ono što se Drašku dogodilo, ali čini se da ljudi, tek nakon što ih nešto dobro "strefi" u životu, počnu razmišljati o tomu što mogu napraviti. To ih motivira, ili potonu, ističe Dubravka Miljković.

Nevjerojatan odaziv na predstavljanju knjige u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića pokazao je da susret s Draškom mijenja živote.

- Drašku u stvaralaštvu najviše pomažem tako da mu se mičem s puta. Uglavnom ga razveselim tako da mi dovedem svoje dijete, pa ga to dijete inspirira, ponekad se šalimo, imamo neki crni humor koji ponekad koristimo kao inspiraciju. Važno mu je da smo svi pozitivni oko njega, otkriva nam Draškova kći Vedra.

Okupljenima je bilo nemoguće ostati imun na osmijeh neustrašivo radosne osobe čiji je život testament zahvalnosti na onom što nam je dano i može biti oduzeto u svakom trenutku.