Hrvatska kinematografija i Domovinski rat (4): O ratu i autentičnosti

U javnosti je često citirana izjava Lukasa Nole kako on pripada generaciji kojoj su ukrali rat. Bio je to njegov komentar situacije u kojoj su ratom na filmu bavili oni koji rata nisu vidjeli. No, uskoro smo dobili ratni akcijski film čije autorstvo potpisuju oni koji su rat itekako vidjeli.

Iako su svojim filmovima snimljenima gotovo istodobno iskazali ne samo autorsku zrelost, nego i težnju da se ratnim posljedicama bave na osebujan način – čime su dodatno podgrijali priču o mladom hrvatskom filmu – nova redateljska generacija ipak nije pokazala prevelik interes za bavljenje Domovinskim ratom.

Uostalom, narativ o mladom hrvatskom filmu uskoro je iščeznuo, a redatelj filma "Vidimo se" Ivan Salaj komentira:

- Pokojna Jelena Rajković i pokojni Lukas Nola bili su jedini koji su se bavili tom temom, koliko se sjećam. Izvan moje generacije, među mlađima se pojavio Kristijan Milić i on je jedini hrvatski redatelj koji je sustavno razvio autorski opus ratnog filma. Ostalo su ratne drame od kojih se mnoge bave uglavnom negativnim stranama Domovinskog rata često reinterpretirajući rat kroz određeni ideološki ključ. Problem nije u tome što film ne smije biti kritičan – umjetnost mora biti kritična – nego kad se iz pojedinačnih ekstremnih ili fikcionaliziranih događaja počne graditi dominantna slika cijelog rata. Najveći dio autora jednostavno nije imao ratnog iskustva pa su se bavili drugim temama, zaključuje Salaj.

Problem autentičnosti ili ratni filmovi koji nisu ratni

Njegovo stajalište zapravo otvara još jedan problem produkcije igranih filmova o Domovinskom ratu, a to je njihova autentičnost. Na to se nadovezuju i riječi ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata povjesničara Ante Nazora:

Ne bih izdvajao svoje favorite među igranim filmovima o Domovinskom ratu, ali ako me pitate koji mi film o Domovinskom ratu prvi pada na pamet za izdvojiti kao ostvarenje koje bih mogao pogledati više puta, prva pomisao mi je "Harrisonovo cvijeće", mišljenja je Nazor.

"Harrisonovo cvijeće" (2000.) je u francuskoj produkciji režirao Ellie Chouraqui prema romanu "Diable a l´avantage" Isabel Ellsen s radnjom u vrijeme opsade Vukovara u kojem Amerikanka Sarah (glumi je u to vrijeme izuzetno zaposlena glumica i bivši model Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga novinara.

Film je naišao na uglavnom solidne kritike, zamjerana mu je nespretna narativna struktura, a hvaljen dojam neusiljenosti i dokumentarističke zabilješke, iako je sniman u Češkoj i Americi. Nazor posebno izdvaja scenu u kojoj pripadnici srpskih snaga masovno ubijaju i zlostavljaju civile:

- Takvu scenu nisam vidio ni u jednom hrvatskom filmu o Domovinskom ratu, jer zapravo dočarava razmjere zločina u Vukovaru i način na koji su oni počinjeni, odnosno pokazuje što se događalo zadnjih dana uoči i odmah nakon sloma obrane grada. Naime, prema evidenciji Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u samo u tri dana – 18., 19. i 20. studenoga 1991. - ubijeno je najmanje 640 hrvatskih branitelja i civila, dakako računajući i ubojstvo 200 branitelja, civila i medicinskog osoblja koje su srpske snage odvele iz vukovarske bolnice i ubile na Ovčari. Bio je to pravi masakr. Da je riječ o filmu nekog hrvatskog redatelja ili scenarista mnogi bi rekli da je riječ o hrvatskoj propagandi, a ne o tužnoj činjenici masovnog zločina. Stoga te scene u spomenutom filmu imaju veću težinu, jer je riječ o filmu koji nije hrvatski, objašnjava Nazor.

Zainteresirani filmaši odbijani

Drugim riječima, jedan film francuske produkcije i njegovi autori pokazali su puno više smisla za autentični prikaz ratnih zbivanja od onih hrvatskih. I uistinu, iako Filmska enciklopedija definira ratni film kao naziv za sve vrste filmova u kojima dominira tematika rata, većina filmova kojima smo se dosad bavili ne pripadaju ratnom filmu u užem smislu prikazivanja događaja na neposrednom ratnom području. 

"Harrisonovo cvijeće” tretiralo je vukovarsku tragediju u vrijeme kad hrvatska kinematografija o istoj toj tragediji nije polučila ništa značajno. Razlog je svakako i u tome što zainteresirani autori, poput Ivana Salaja, nisu uspjeli realizirati svoje ideje i scenarije:

- Da, istina je. Deset godina nisam bio u stanju napisati niti jedan scenarij dok nisam završio ratni scenarij radnog naslova "Tišina". Prva polovica filma je čisti ratni film koji prati tri dragovoljca iz Zagreba koji se dolaze boriti u Vukovar, pa do pada tog grada. Druga polovica je sudbina jedinog preživjelog od trojice koji je izašao u proboju i prikazuje stanje društva, nepravde i osobne lomove ljudi obilježenih ratnih iskustvom, kaže Salaj.

Ukratko, dodaje on, film je tada, kad ga je predao na natječaj, bio toliko skup da bi pojeo cjelogodišnji budžet igranih filmova.

- Kasnije je postajao sve skuplji i skuplji, pogotovo vezano za scenografiju, oružje i specijalne efekte. Čvrsto sam odlučio da će prva polovica filma izgledati kao "Spašavanje vojnika Ryana" u produkcijskom smislu – ili neću uopće raditi taj film. Tako je i ostalo. U tih deset godina imao sam nebrojene razgovore s ljudima s prve crte, skupljao isključivo svjedočanstva iz prve ruke, ubacio ljude i iskustva iz Sunje. Veterani koji su ga pročitali, a mene uopće nisu poznavali, bili su uvjereni da se radi o osobnom iskustvu iz Vukovara. Ne mislim na konkretne događaje i akcije, iako i toga ima, nego na način ratovanja, odnose među ljudima i psihološka stanja, prisjeća se Salaj.

Nemogućnost snimanja autentičnog ratnog ostvarenja na određeno je vrijeme udaljila Salaja iz hrvatske kinematografije kojoj će se on redateljski vratiti tek 2015. godine u epizodi "Dan otpora" iz omnibusa "Zagrebačke priče vol. 3".

Jedinstven, ne samo amaterski pothvat

Takvo stanje filmova o ratu bez rata očito je iziritiralo skupinu požeških branitelja predvođenih filmskim amaterom Stjepanom Sabljakom koji se odlučuju na jedinstven pothvat snimanja ratnog akcijskog filma vlastitim sredstvima. Rezultat je 66-tominutno ostvarenje "U okruženju" (1998.) o petorici pripadnika Zbora narodne garde koji tijekom rata pobjegnu iz neprijateljskog zatočeništva. Dok se nastoje probiti kroz neprijateljske linije, bore se s raznim paravojnim skupinama te ginu jedan za drugim.

Film je režirao i za njega scenarij napisao sam Sabljak, kao glumci-naturščici nastupili su njegovi suborci i prijatelji pod pravim imenima i nadimcima, a jedini profesionalci koji su radili na filmu su televizijski snimatelj Slavko Bužančić i montažer Pjer Žardin.

Naravno, "U okruženju" pati od nekih tipično neprofesionalnih boljki vezanih prvenstveno uz izostanak nešto složenijeg opisa likova i njihovih odnosa, ali je filmska javnost u njemu prepoznala autentičnost u prikazu ratnih zbivanja pa je film naišao na jako dobre kritike te je nagrađen Oktavijanom Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji srednjemetražni igrani film (film danas formalno pripada dugom metru). 

"U okruženju" je u ograničenoj kino distribuciji pogledalo skoro trideset tisuća gledatelja i objavljen je na VHS-u, a godinu dana poslije snimljen je i nastavak "U okruženju 2" (1999.) u kojem skupina hrvatskih gerilaca upada na okupirano područje u okolici Gospića kako bi iz srpskog logora spasili zatočenog hrvatskog vojnika. Iako je nastavak snimljen u nešto boljim, no i dalje neprofesionalnim uvjetima, nije izazvao takvu pompu kao njegov prethodnik.

Fanatizam i autentična strast

Književnik, publicist i filmski producent Velimir Grgić, potpisnik scenarija za dokumentarni film o Stjepanu Sabljaku "Ljubav je jača od minobacača" (2019.), uopće ne dvoji tko je najzaslužniji što je hrvatska kinematografija konačno dobila autentično ratno svjedočanstvo u igranom rodu:

- Stjepan Stipa Sabljak je bio filmski fanatik. Obožavao je akcijske filmove i sanjao da snimi vlastiti. Upoznali smo se u Gimnazijskoj filmskoj radionici (GRF-u), gdje je on dolazio u uniformi s nogom povezanom metalnim šipkama. Profesor Željko Balog vodio je filmski klub koji je spajao nekoliko generacija oko ljubavi prema filmu, a iz tog je tima krenula i svjetski poznata požeška Revija jednominutnih filmova, ističe Grgić.

Stjepan je, nastavlja Grgić, čekao priliku da režira akcijski film i dobio je odmah nakon rata kad je sa svojim suborcima i kamerom krenuo u šumu Požeštine, koristeći osobna iskustva s bojišnice i broj sati provedenih uz VHS iz videoteke kao svoje glavne kreativne adute.

- Moja je teorija da je snimanjem "U okruženju" liječio PTSP kroz kreativnost. Bio je osebujan lik. Ja sam bio previše mlad da bih ga tako dobro poznavao, imao sam s njim tek nekoliko dužih susreta, prvi sam s njim radio dugi intervju za "Nomad", ali uglavnom sam od drugih slušao i čuo svašta, kaže Grgić.

Ono što je zanimljivo je da iza filmova "U okruženju" i "U okruženju 2" stoje sami branitelji. Braniteljske su udruge u javnosti nerijetko percipiraju kao ideološki jasno pozicionirane, ali u tim filmovima je, prema Grgićevu mišljenju, ono ideološko isključeno: 

- Ti su filmovi, naročito prvi dio, čista strast. Oni su spomenik ljubavi prema filmu i izraz želje da se bude Spielberg makar i na nekoliko dana. Nema tu mjesta ni vremena za ideološke poruke, previše je važno biti dosljedan ideologiji žanra. Energija tog filma je neuništiva i on je ima i danas, uz vrijednost vremenske kapsule i neizbježnu zabavu, ocjenjuje Grgić.

Prštali pravi meci

Sve to je natjeralo Grgića da se u dokumentarcu "Ljubav je jača od minobacača" pozabavi Sabljakovim likom i djelom:

- Dokumentarac koji je režirala Jadranka Šiftar, a čiji sam scenarist, sadrži neprocjenjive 'making off' snimke koji pokazuju slatku zabavu kaosa produkcije, ako to možemo tako nazvati. Stjepan i ekipa nisu imali specijalne efekte, ali jesu oružje i pravu municiju. Prštali su pravi meci i eksplodirale prave bombe, sreća je da nitko nije bio ozbiljnije ozlijeđen, ističe Grgić.

Zbog takvog ozračja na snimanju filmova, smišljen je i naziv dokumentarca - "Ljubav je jača od minobacača". Grgić pojašnjava:

- Ljubav prema filmu - "U okruženju" je upravo to – čista ljubav. Kad se male ruke slože akcijski film se snimit može. U amaterskom svijetu stvaranja filmova, sama činjenica da je netko uspio realizirati svoju ambiciju je pobjeda. Ukratko, ljubav je pobijedila, zaključuje Grgić.

A ta se pobjeda ljubavi pretvorila u nešto najautentičnije što su Hrvati dotad snimili o Domovinskom ratu. Uslijedit će godine koje unose određenu zrelost u hrvatsku kinematografiju. Ali, uz izuzetke, ta će zrelost značiti više bavljenje posljedicama rata nego samim ratom. 

Korišteni izvori:
- Ivo Škrabalo, 101 godina filma u Hrvatskoj, 1896.-1997., Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998.
- Baza HR kinematografije, http://hrfilm.hr
- Filmska enciklopedija, https://filmska.lzmk.hr

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti