Čuvari spužvarske povijesti

U kući obitelji Tanfara – svojevrsni privatni muzej - čuva se krapanjska povijest. Izložbeni primjerci pričaju priču o spužvarstvu - tradicionalna otočna djelatnost specifična za otok Krapanj. Tako se može vidjeti primjerak prve teške opreme s kojom su Krapljani ronili.

- Ima oko 85 kg ukupno, kao jedan čovjek. Kaciga je od bakra, odijelo od platna. Ima i postole – obuće. Svaka postola ima i do 12 kg. Morali su imati tako zato što tadašnji ronioci u biti nisu plivali u moru, nego su šetali u moru. I još uza sve ovo, morali su imati utege - jedna ispred, jedna iza – priča nam Milena Tanfara.

Milena je zapravo Norvežanka, koja je udajom postala zaljubljenica u otok i spužvarsku tradiciju. U obitelji u koju je došla spužvarstvom se bave već četiri generacije.

Koristeći tešku opremu, spužvari su dobivali zrak kroz cijevi koje su bile spojene na pumpu i mogli su ostati dolje između 3 i 5 sati.

- U to doba nisu imali dubinskih karata, oni su znali skočiti u more i kad dođeš dolje, došao si dolje – kaže Milena.

Pumpa za zrak nalazila se na brodu i dok je bila ručna, trebala se snažno vrtjeti.

- Što dublje ide, moraš više pumpati jer zbog pritiska se sve suzi i njemu ostane u biti samo ono što je u kacigi. Moraš biti u dobrom prijateljstvu s onima što ti drže život u rukama – smije se Milena.

Ono malo površine što zauzima otok Krapanj ravno je područje na kojem su uvjeti preživljavanja otežani. Za opstanak je trebalo biti snalažljiv i uporan.

- Prvi spužvari su ronili s ostima, u biti nisu ronili, nego su iz broda s ostima išli u duboku, imali su po 13-14 metara osti i tako bi dignuli spužve. Dok nije došao neki fratar iz Grčke i pokazao im ovu tešku opremu pa ih je naučio kako roniti – kaže i dodaje da su samo muškarci išli na more, a žene sve drugo radile. Držale su, kaže i kuću, i polje, i dicu i sve kantune kuće.

Da bi bili zadovoljni ulovom, spužvari su trebali izvaditi 10-15 kg. Išli su tijekom ljeta na „vijažu“ od 15 do 30 dana i spuštali se po 2-3 puta dnevno.

- Spužve se dignu i onda se izgaze, moraju se izgaziti i vraća ih se opet u more. Ribice rade svoje, uzimaju sve što izlazi i tako još dva puta do navečer. Ujutro se sve to istisne ponovno i stavi se u velike bale na brodu, sake, da uzima manje mjesta, onda se pokrije, ne smije pokisnuti, ne smije obična voda na njih pasti. Kad dođu doma, sve to izvade i stave sušiti na cesti ili gdjegod već. Suši se jedan dan pa se spremi u mračnu, ne vlažnu prostoriju – objašnjava Milena.

Krapanjski spužvari su 1911. godine sa 16 ronilaca, 6 ronilačkih aparata i 30 brodica osnovali spužvarsku zadrugu. Spužve su prodavale Grcima, Francuzima, Nijemcima, Talijanima…

Danas na Krapnju djeluje samo nekoliko posada za lov spužvi.

- Moj svekar i muž još su aktivni, još se bave time i nadamo se da će i naša djeca to preuzeti. I njihova. I sin Adrijan i kći Amanda, već su to probali kad su imali 5-6 godina. Imali su male boce koje je moj muž dobio od svoga ćaće. Ali ne u dubokom, onako, ispred mola, 5 metara najviše – kaže Milena koja je i sama pokušala vaditi spužve.

Danas obitelj Tanfara spužve vadi samo za potrebu suvenirnice.

- Spužva je jako dobra za tijelo, ovako rafinirana. Ona ima dosta joda, dosta minerala i vitamina od kamenja, od svega u moru i ona to drži jako dugo u sebi. Jako je složena, a tako jednostavna – kaže Tanfara.

Turisti koji dolaze često i ne znaju da spužva postoji, ne znaju ni da je ona u biti životinja, živo biće. Ali zato su tu Krapljani koji im sve ispričaju i pokažu. Turisti se dive i kupuju spužve, a Krapljani čuvaju tradiciju od zaborav.