Talent, prije svega

Minja Jandrić iz Niša rođen je s deformiranim rukama. To ga nije spriječilo u umjetničkom izražavanju: crtanju grafita i tetoviranju.

Ljubav prema crtanju Minja je naslijedio od oca koji se time bavio čitav život.

- Uvijek mi je trebao neki način da mogu iskazati svoju kreativnost i da nešto stvorim rukama. Od malena sam počeo crtati neke male karikature, likove, gluposti, to, naravno, nije na ništa ličilo, tek je poslije nekoliko godina tog crtanja upoznao sam se s grafitima, rekao je.

Prvi je grafite počeo crtati njegov najbolji prijatelj.

- Baš me zainteresiralo kako ta slova funkcioniraju, da to zapravo, taj moj grafit, moj tag je moje ime, može se napraviti na tisuću različitih načina, stilova, dodao je.

Posljednjih 15-ak godina crta grafite po Nišu, a njegove radove možete vidjeti u mnogim kafićima, restoranima, tvrtkama.

- Sama ta praksa i vježba, koliko god ja sebe tu uložim, toliko ću dobiti, rekao je.

- Ne možeš očekivati od njega što će biti, ali kad on napravi tu skicu, jednostavno, ne možeš ostati ravnodušan prema tome, rekla je Bo Punjek, Minjina djevojka.

Nakon grafita, došlo je na red i tetoviranje. Budući da se bavio i bodypaintingom, znao je kako tijelo funkcionira.

- Htio sam se još ranije početi baviti tetoviranjem, ali tada su se koristile mašinice koje mi uopće nisu odgovarale što zbog ruku, što zbog rada. Bilo mi je dosta teško i jako su glasne. Mislio sam da to možda nije za mene i odustao sam od toga dok mi nije prijatelj rekao da postoje i pen mašine, izgledaju kao mali flomasteri. Htio sam pokušati, zašto ne. I to je sasvim dobro krenulo, bolje no što sam se nadao, iskreno, rekao je Minja.

U Nišu, govori, dosta prijatelja mu daju veći komad kože da tetovira.

- Uvijek su to neke veće slike, tako da mislim da mi ljudi vjeruju i znaju da ću napraviti najbolje što mogu, dodao je.

Što se tiče samopouzdanja, kaže da ga je oduvijek imao jer ima tu umjetničku podlogu.

- Naravno, tetovaže koje radim nisu još uvijek ono što bi ja htio, ali to će, svakako, kao i sa grafitima što je bilo, vrijeme će učiniti svoje. Sama ta praksa, a i vježba, koliko god ja uložim sebe, toliko ću i dobiti, rekao je.

S prihvaćanjem vlastitog invaliditeta nema problema, kaže da se naviknuo na to što ima. Volja, trud i rad ključ su njegova uspjeha.

- Sam nisam nikada ni gledao svoje ruke na taj način jer sam uvijek tražio način da sve sam napravim, da se potrudim za nešto. Kada si mali, onda ti je dosta teško vezati tenisice i da se zakopčaš i da bilo što napraviš. Kada sam vidio kako ću u ruci držati olovku mi je bio dug period, par mjeseci sam gledao kako da držim sprej. Sprej se drži jednom rukom, a s obzirom na to da nemam jak stisak u prstima, bio sam se baš demotitivirao u startu zato što sam mislio da ja to nikada neću moći. U startu su mi sve linije, koje sam radio sprejem, stvarno je izgledalo užasno, ali vremenom, voljom, trudom i radom je sve to došlo na svoje mjesto, zaključuje Minja.