Za pomoć zovi Mirjanu

20.01.2022.

18:10

Autor: Eli Lazarova Sladić/Iva Hren/Odjel Web i multimedija

Mirjana Oliver

Mirjana Oliver

Foto: Iva Hren / HRT

Daruvarčanka Mirjana Oliver pretvorila je svoj dom u utočište za devet teško bolesnih pasa i trideset mačaka. Ima taj križ, kaže, ne može okrenuti glavu na tuđu patnju pa osim životinjama, pomaže i ljudima.

- Vi dođete pomoći životinji i onda vidite da taj čovjek živi loše i da je u lošem stanju… Prvo si kažem: “Ne, Mirjana, došla si pomoći životinji”. I onda dođete kući, sjednete i drugi dan se vratite. I onda dođete i pitate: “Kako mogu vama pomoći?”

Za koji dan će biti 13 godina otkad se Mirjana Oliver (48) doslovno danonoćno bavi pomaganjem životinjama. Vidjela je jedan dan u novinama da se na daruvarskom deponiju skupljaju napušteni psi i da se tamo nakon nekog kratkog vremena ubijaju. Otišla je sa sestričnom samo “izvidjeti situaciju”… Vidjela je, a drugi dan se vratila jer je imala jednostavno potrebu pomoći tim životinjama.

- Azil je bio ilegalan i kako se zakon mijenjao, tako je Grad morao sklopiti sa skloništem ugovor i doslovno sam ih sve preko noći morala prebaciti sebi kući jer bi završili u skloništu, a tada i po zakonu su se mogli ubijati nakon 60 dana – prisjeća se.

Tako je krenulo sa psima, a već su onda neki psi bili kod nje koji su bili bolesni ili malo nesocijalizirani.

- Problem je u tome što Grad ima sklopljen ugovor sa skloništem za pse i sad psi koji se nađu, a da su zdravi, da nisu ozlijeđeni, da nisu baš štenci, oni idu tamo. Za mace ne postoji sklonište. I onda je znači – ili ostaviti ga na cesti, ili ga donijeti kući - kaže.

I tako – maca po maca, skupilo ih se 30.

No nije Mirjanino srce otvoreno samo za životinje. U Daruvaru je znaju kao “onu koja pomaže Romima, mačkama i psima”. Tu je priča i o Romkinji Ruži i njezinoj maloj djevojčici.

Ruža je bila bolesna, imala rak gušterače. Zadnji stadiji…

- Najgore je to što toj ženi nitko nije htio pomoći. Evo, to je najgore. Ona je umirala u toj šupi, a sve institucije su digle ruke - kaže.

Otišla je kod njenog doktora, uspjela dobiti uputnicu za bolnicu.

- I doctor opće prakse i liječnici u bolnici su me pitali: “A tko je vama ona?” Kao da je to najbitnije. Nakon toga Ružu su ostavili u bolnici, međutim, ona je nakon tri mjeseca umrla – govori nam Mirjana.

Ruža je imala 10-godišnju djevojčicu. Prošlo je ljeto, došla je nova godina i Mirjana dobila telefonski poziv, zvao je djevojčičin tata, gorjela im je kuća!

- I onda sam ja u pidžami, nisam se ni oblačila, sjela u auto, otišla tamo. Dolazim tamo policijski auto, vatrogasci i djevojčica u čarapama u snijegu stoji. Nikoga nije bilo briga što to dijete od deset godina stoji takoreći boso u snijegu. Onda sam ja nju pokupila autom, dovezla sam je kući, isplakale smo se tu obadvije – ispričala nam je Mirjana.

Djevojčica je ostala kod nje par dana, ali uz pomoć socijalne službe ubrzo je smještena u jednu obitelj, koja živi blizu Mirjane. Često se viđaju. Malena je izrasla u predivnu djevojčicu, prolazi s odličnim. Mirjaninu je srce puno!

- Malo mi je žao što se nismo više potrudili da je uzmemo k sebi, ali u tom trenutku ja nisam… Ma mislim, nije to mala stvar uzeti još jedno ljudsko živo biće na brigu. Ne mislim na brigu, nego jednostavno ja nisam, ja sam se bojala da ja to ne bih mogla, evo, iskreno rečeno. Da ja to ne bih znala i tako da… Ali lijepo je, lijepo je vidjeti kad je sretna, mi kad je vidimo onako lijepu, pametnu, pristojnu… Što ima ljepše od toga?

Vragec je stari mačak kojeg su udomili. Bio je u strašno lošem stanju, imao čak nekakve, “kao epileptične napade”, sav je bio u ranama, dlake katastrofalne. I osim što je star, što nema zube, zadnjih 6-7 mjeseci se bori s jednom gljivicom koju nikako da unište. Svrbi ga cijelo tijelo. Zato su ga morali obrijati na nulu, nosi kaputić da si ne radi rane, kupaju ga u posebnim šamponima i ostat će vjerojatno kod njih.

- Imali smo potencijalnu udomiteljicu, međutim, naknadno se nije javila, vjerojatno što ta gljivica nije bila riješena, a ja sad nemam srce njemu reći: “Čuj, Vragec, ti ideš natrag na cestu” – govori Mirjana.

Hope je oko 20 godina stara, ne znaju točno jer je nađena na smetlištu, u strašnom stanju, u Novom Sadu. Prije godinu dana smo otkrili su da ima i Cushingov sindrom, rak na nadbubrežnoj žlijezdi, jako slabo srce, tako da je na desetini lijekova, nisu dobre prognoze, ali ne da se.

Noru je netko izbacio u Daruvaru prije 13 godina. Ima rak jetre i rak na žučnjaku...

- Bea je bila u ilegalnom azilu u Daruvaru, imala je kost zaglavljenu između zubića, veterinar je došao i rekao da je ona bijesna i da je treba eutanazirati. Međutim, ona je uspjela pobjeći i nakon par dana sam je uspjela nekako izvući ispod auta jer se bila sakrila pod auto i došla je kod nas. Onda smo skužili da ona ne može podnijeti muškarce. Tko god od muških bi nam došao u kuću, ona bi ga išla ugristi. Osim mog dečka! Oni su tako kliknuli otprve da mislim da je njihova ljubav jača nego naša, nego njegova i moja, da, da. To je njegova Belica. I tako, sad se malo smirila, ali voli čvaknuti – smije se Mirjana.

I zato, iako je ona udomljiv pas, nije udomljena. Kad se takvi psi udome, kaže Mirjana, vrlo često se i vrate, a nisu joj htjeli raditi takav stres. Tako da je i ona “zaglavila” kod Mirjane, kao i onih ostalih.

- Jacky je živio tri godine na cesti, njega je kao štene jedan čovjek uzeo i nije se brinuo uopće o njemu i on je tako tri godine zapravo proveo na cesti i meni je jedna djevojka javila kako je pas jadan, kako je uplašen, čak i na kraju je ispalo da je nekoga ugrizao iako ja sumnjam jer on se nikome nije približavao i onda smo ga prije godinu dana uspjeli nekako namamiti, uhvatiti, kao samo ćemo ga kastrirati i vratit ćemo ga natrag na cestu, iako se to tako ne radi, ali kod mene je stvarno gužva i nismo si mogli još jednog psa priuštiti. Međutim, kad je Jacky došao, on je kao biljka tamo tri dana ležao u hodniku, nije ni dizao glavu, mrtav se pravio i onda smo zaključili da će i on isto ostati kod nas.

Ostali psi su preko deset godina stari, Vanna je krenula u 16. Peta godina na inzulinu, odlaze joj bubrezi, ne zna se koliko joj je ostalo, ali ne da se. Svaki dan dobiva infuzije, lijekove…

Mirjana ima nekoliko donatora, ali troškovi su preveliki. Pregled kod veterinara košta najmanje tisuću kuna.

- Kad nađete životinju, posebno kada je ozlijeđena, vi ne možete doći tamo i reći: Dajte joj dvije injekcije i idem kući. Nego se moraju napraviti od laboratorijskih pretraga, ultrazvuka, rentgena… Nekad se desi da sjednemo u auto, bez obzira koje je doba dana, i da vozimo u Zagreb doktoru Ćiriću jer njemu doista neizmjerno vjerujem - ističe.

A od uzimanja s ceste do udomljenja stvara se jedan doista dugačak proces, kaže Mirjana. Treba naći dobrog udomitelja, dobar dom… Za nju kažu da je neuspješna zaštitarka jer ne udomljava kao na traci, radije ih ostavlja kod sebe.

- Odavno sam prešla granicu, ali sad je ovo stvarno granica kad više doista ne mogu, ali evo, da sad netko nazove i kaže da je maca neka ozlijeđena na cesti, ne bih ja mogla, ja bih možda tu sjedila pol’ sata i rekla si, kao što ste i vi rekli: Ne mogu sve mace udomiti, ali otišla bih - priznaje.

- Problem je kad ih izbace, ali veći je problem kad nađete vrećicu, nećete vjerovati, ali ja kad nađem vrećicu negdje kraj puta, ja se stresem jer uvijek se bojim da ću unutra naći neko živo biće koje je još živo, a koje već jedu crvi. Strašan je to osjećaj. I ako mu uspijete pomoći, dobro, ako mu ne možete pomoći…

Nikad ne zna što će je dočekati kad dođe kući, što će biti srušeno, što će biti razbijeno, hoće li jastuci biti na podu, ne zna hoće li svi biti živi. Sve je lijepo, kaže, dok su oni zdravi, dok razbijaju, dok skaču, samo da nisu bolesni.

Preboljela je koronu pa joj je zdravlje narušeno.

- Nakon korone sve je otišlo – srce, pluća, gušterača, crijeva, sve otišlo nizbrdo. Tako da se sad zapravo borim s tim jer još preko dana izdržim kako sam stalno u nekakvom pokretu, ali navečer je gadno, navečer taj tlak zeza, srce počinje jako udarati, ali čovjek se navikne na sve – ne da se Mirjana.

Kuću usisava barem 4 puta dnevno, pazi da je svaka životinja namirena, da je dobila svoju terapiju. Spremna je, kaže, bez razmišljanja dati I bubreg ako je nekome od njih potreban. Ne boji se čak ni smrti, boji se jedino što bi bilo u takvom slučaju s njima.

- Eto, takva sam, čudakinja sam, ali čudakinja koja je spasila dosta životinja, pomogla dosta ljudi… Jedno živo biće da spasite ili pomognete mu, napravili ste jako puno, a kad ih tako puno spasite, onda znate da ste napravili možda nešto malo više. Zapravo je nebitno, i jedno živo biće spasiti je jako, jako puno – poručuje.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!