Gajeta u Turopolju čeka nove maestrale

Medvednica i Samoborsko gorje. Upravo ovdje Andro Kovačić restaurira gajetu. U vinograd čovjeka koji nema veze morem, stigla je prije devet godina.

Put nas je doveo u Turopolje, u Veliku Mlaku gdje se u jednoj garaži smjestila jedna drvena gajeta. Već godinama je obnavlja Andro Kovačić zaljubljenik u more, brodove i ribolov, navodi novinarka Kristina Tartaro.

- Nemam veze se morem, u mojoj obitelji nitko nije iz morskih krajeva, rekao je Andro Kovačić.

Otkud ljubav prema brodovima, kaže, ne zna.

- Oduvijek sam dane na moru provodio na nekakvom plovilu, nikad nisam bio vezan uz kopno i bila mi je želja jednog dana imat svoju pokretninu na moru.

Pokrenuo se Andro prije devet godina. U Baškoj na Krku kupio je gajetu iz 68. i upustio se u restauraciju. Brod je s Krka dopremio u Sveti Ivan Zelinu - ravno u vinograd.

- Kad sam ga dopeljao prva reakcija susjeda je bila, pomislili su da ću bačve radit. Nisu mogli vjerovat da sam brod dopeljal u ovaj kontinentalni dio Hrvatske radi restauracije.

Osim u vinogradu, a prije nego je stigla do Velike Mlake, provela je gajeta jedno vrijeme i u samom centru Zagreba.

- Zračne linije možda petstotinjak metara od katedrale, tako da iz dvorišta gdje sam radio tada na brodu moglo se vidjet tornjeve.

Nema dijela broda koji nije skinuo, pregledao, reparirao. Sve je preneseno i na papir.

- Brod je cijeli dokumentiran u ovakvom obliku. Svi dijelovi broda sve dimenzije su unesene. Ovo je moj otac radio, on je starog strojarskog kova tako da je odvojio vrijeme i volju za to. Svaki dio broda u svim dimenzijama u mjerilu. Nije puno dijelova mijenjano, otprilike 90 posto je originalnih dijelova, 10 posto koje sam radio iznova, ističe Kovačić.

Sve što je radio iznova, Andro je radio ručno.

- To su alati koji su se nekad koristili. Za oblikovanje drveta nisam koristio ništa od elektromodernih strojeva. Ja sam po struci strojarski tehničar i radim u struci i nije me bilo strah upustit se u oblikovanje drveta.

Kad je motor u pitanju tu je svoj na svome.

- Motor je bio izvađen iz broda van, kompletno je bio rastavljen, skinuta stara boja, svi dijelovi su pregledani, sve je novo naručeno do zadnjeg šarafića.

Usput je, kaže, napravio i neke modifikacije - prenio komande na timun, ugradio suvremene uređaje.

Problem je bio vratiti teški motor ponovno u brod, ali i tu se snašao.

- Ja sam improvizirao s dvije lojtre ili skaline i preko njih sam stavio štange i preko gurtni.

Tko je razumio, razumio je, no jasno je da Andro ništa nije prepustio slučaju. Ipak lijepe su mu se slučajnosti događale usput.

- Jedno brodogradilište u Zagrebu, došao sam kod njih kupit smolu i isto čovjek kad je čuo da radim u Zagrebu brod rekao je , mali odi vidi tu imaš 30 bačvi praznih ne možemo istočit ostatak - nosi sve. Tako da sam uzeo svih 30 bačvi u svakoj po dvije kile smole i super.

Plastificiranje je oduzelo najviše vremena. A za to se, kaže, odlučio iz praktičnih i financijskih razloga.

- Po meni je to dobra stvar ali čovjek mora znat što radi i svaki segment mora napravit u srž.

Iznutra je to, kaže, pravi drveni brod. U dušu Andro poznaje svoju gajetu. Zove se Tuka Tuka.

- Pretpostavljam da je po zvuku motora kao tuk tuk tuk. Ostavit ću originalno ime broda jer mislim da je kreativno.

Još nešto je tu radi kreativnosti.

- Brod se ljulja zato da mi daje poticaj da radim jer svaki put kad se zaljulja imam osjećaj da sam na maestralu.

A kad će Tuka Tuka u more ni Andro se ne usudi prognozirati. Devet godina, kaže, traje ova priča. Za desetu obljetnicu, nada se ponovnom susretu s maestralom.