Selo podno Velebita čiji stalni stanovnici stanu u jednu kuću

Podno Velebita, dvadesetak kilometara južnije od Senja, nalazi se Lukovo Otočko. Prije 150 godina ondje je živjelo 630 stanovnika. Danas je na 24 četvorna kilometra prijavljeno 36 stanovnika, ali, osim u ljetnim mjesecima, stalno ih boravi ovdje tek polovica. Kako kažu, svi bi stali u jednu kuću!

U jednoj od kuća s pogledom na more i mirisom ribe rođen je Vlado Rogić. Sa sjetom se prisjeća teškog života. 

- Mater je išla uhvatiti malo ribe i nosila gore u Otočac i mijenjala za krumpir! I smokve!, prisjeća se.

Prva četiri razreda školu su pohađali ovdje, a nakon toga u šest sati ujutro djeca su išla do magistrale, odakle su putovala u Sveti Juraj. Vraćala su se u četiri popodne.

- Kuća 40, u svakoj je bilo 8-10 ljudi, djece. Nas je bilo 11, onih 7, oni 9, svi su imali, kaže Katica r. Rogić.

Ali, kako koje dijete završi školu - ode, jer je svatko želio lakši život! Za sebe ili za svoju djecu! Stoga danas u mjestu djece nema. A nema ni mlađih od 70. 

- Nema, evo moj sin. Ja sam tamo držao ovaj lokal, pa sam evo ostavio njemu - nema ljudi, nema tko raditi, treba iz Srbije uvesti dvije kuharice i konobare, nemam pojma, dao sam njemu, pa nek misli, kaže Vlado.

A za povratak života su premalo samo turizam i ugostiteljstvo.

- Po ljeti imamo dostavu voća i povrća, imamo kruh, imamo kombi prodaju, pa je to malo lakše, ali ljeto je samo dva mjeseca, kaže Zdenka Rogić.

I ta dva mjeseca sve vrvi - vikendaši, turisti, dnevni kupači! A kroz godinu - surova realnost! Lakša nego li nekada, no ipak teška!

- A nedostaci su ti sitni, nabava, zima koja 10 mjeseci, slaba opskrba struje, odnosno prekidi stalni i održavanje mjesta što nas koji smo tu boli, žao nam je da propada, a ne možemo puno, kaže Zdenka.

Propada vrijedna zbirka

A propada - riva, obala - propadaju ribarske kolibe na poluotoku Malti. Jednu je kolibu istinski zaljubljenik u Lukovo i Podgorje, pokojni Branko Rogić Baja, uredio u zavičajnu zbirku. Sam je obilazio napuštene zaselke na Velebitskim obroncima i o svojem trošku otkupljivao eksponate. No, nakon njegove smrti - zbirka je zatvorena. Propada pod utjecajem vremenskih uvjeta. 

- Gradski bi muzej, ukoliko lokalna udruga nema interesa, preuzeo dio tih predmeta, pohranio i sačuvao kao zaseban dio zavičajne zbirke Lukovo i na taj način tu zbirku pokojnog Branka Rogića Baje i cijeli taj lukovački kraj otrgnuo od zaborava, kaže prof. Vedran Tomljanović, ravnatelj Gradskog muzeja Senj.

Život izudaran burom i izgrizen solju u Lukovu se može i danas osjetiti. 

- Sam poluotok Malta i dvije ribarske kolibe jesu zavedene u registar kulturne baštine, odnosno kulturnih dobara i one su zaštićene, ali sama zbirka, na žalost, nije, kaže Tomljanović.

Turistička zajednica Grada Senja planira poluotok Maltu s ribarskim kolibama i tunerama uklopiti u svoje posebne projekte, jer ovakav dragulj, skriven gotovo tri kilometra ispod magistrale, ne žele devastirati.

Iz vica kupili gradilište i doselili

A u Lukovo se nije teško zaljubiti.

- Došli smo pred 40, 45 godina jedanput na ljetovanje u onaj zadnji apartmančić tamo na kraju i onda nam se svidjelo. Par godina dolazili smo ovamo i iz vica - kupili gradilište - nismo ni znali gdje je ni što je, prisjeća se Gordana Lengjer.

I sagradili kuću! I doselili! Ovdje ih posjećuju kći, zet, unuci iz Njemačke!

- Nama paše, mi smo čitav život imali relativno aktivan život i sada nam odgovara taj mir uz knjigu u ruke ili se prošetaš bura, kiša, kaže Gordana.

Gospođa Zdenka je odrasla s tom ljubavlju!

- Od malena dolazim ovdje, kod bake, s bakom, ljetovanja, održavanje naslijeđene kuće i tako! Imala ona sreće, naletjela na mene i tako, kaže.

Put do Lukova strmom i zavojitom cestom mora ostati takav kako bi se na njega odlučili tek rijetki - ili oni koji znaju i trebaju u Lukovo ili oni koje je očarao pogled na plavetnilo između Velebita i kamenitih otoka u njegovu Kanalu.