Od istarskih olupina do morske krave - 50 godina nezaboravnih zarona

Ona je brza, nepredvidiva i većinu života provodi daleko od naših pogleda. A upravo je po njoj ime dobio jedan vodnjanski ronilački klub - Loligo. Iako je to latinski naziv za lignju, prikladno je ime za klub čiji članovi već godinama zaranjaju ispod površine mora.

- Tražili smo nešto što bi mogli napraviti neki grb, nešto kao grafički prikaz. U 50 godina ronjenja dva puta sam je sreo živu, u moru da pliva. Jednostano, ona tako brzo nestane da je to fascinantno. Sjećam se još kad sam davno bio u vojsci da smo promatrali lignje ispod ferala i ona iz mraka uleti među ribice i zgrabi ju i nestane u mraku, ali to tako brzo nestane da praktički ne shvatite da je to bila lignja, rekao je Josip Tomašin, predsjednik Ronilačkog kluba "Loligo".

- One nas čuju kada im prilazimo, svi organizmi nas čuju, neki ne bježe. Noću su malo mirniji, možemo ljepše fotografije napraviti, približi te, da ne kažem čak i dodaktnuti, recimo škarpinice na ruku bez problema. Normalno bez maltretiranja, samo se stavi ruka podigne se, sipmatične su, lijepe za vidjeti. Inače su mi jedne od najljepših riba meni škarpine, kazuje Tomašin.

Dobna granica za ronjenje se snizuje

Prije pola stoljeća, kada je prvi put zaronio, Josipu je bilo 18 godina. Mlađi tada nisu ni smjeli pod more, no kaže nam da se tijekom ovih pedeset godina mnogo toga promijenilo kad je riječ o ronjenju. Pa tako i dobna granica. 

-  Tada se nije moglo ranije, isključivo punoljetni su mogli sami pristupit uz odobrenje roditelja. Danas mogu s 14 godina kod nas po HRS-u, iako neke asocijacije počinju i ranije, s osam godina, a to su uglavnom ronjenja u bazenima, privikavanje djecu na opremu. Mislim da nije baš najpametnije jer oprema ima i svoju težinu i utjecaj na organizam tako da, čak bi trebalo i stariji biti 16 barem da su i fizički malo čvršći. I

- nteresa za ronjenje ima, ali baviti se ronjenjem nije ono idem sat vremena odigrat i gotovo. Dok se mi pripremimo, odemo na poziciju odronimo, vratimo se, operemo opremu, spremimo to je četiri do pet sati. Puno njih to ne shvati i kad vide da je to tako, pomalo se osipaju jer i inače jako malo ljudi ostaje, završe tečaj, ali malo ih ostane, govori Tomašin.

Susret s morskom medvjedicom

Jer za ronjenje treba i vremena i ljubavi. Josipu je, očito, nije nedostajalo pa je s prijateljima 2005. osnovao klub Loligo, koji danas okuplja 40-ak članova. Najčešće se sastaju nedjeljom na molu u Barbarigi, a svaki zaron, kažu, donosi nešto novo. 

- Imali smo susret s morksom medvjedicom, mi smo prvi na jednom zaronu sreli morsku medvjedicu, među pičinama. Kad smo dojavili, nitko nije vjerovao da smo vidjeli morsku medjvedicu. To je na istočnoj obali Istre pored Duge uvale. To je najbliže Dugoj uvali, rt Arne, tamo smo je sreli. Kasnije se ona pojavljivala u Šišanu na plaži, rekao je Tomašin. 

Ronio je Josip sa svojim prijateljima i nekoliko puta u Crvenom moru. A ove su godine doživjeli posebno iskustvo. 

- Vidjeli smo nešto što se rijetko viđa, čak ni Egipćani, egipatski biolozi rijetko vide. Uspjeli smo vidjeti gonga, ili morsku kravu. I da stvar bude najsimpatičnija, ženku s mladuncem, što je izrazito rijetko, i mogu se pohavlit da sam uspio snimit kako mladučne sisa, priča Jospi Tomašin.

No nisu svi "stanovnici" koje susreću pod morem živi. Na dnu ih čekaju i tragovi nekog drugog vremena, olupine i ostaci brodova.

- Prvi zaron na Borongauču me fascinira. Međutim danas je on propao dosta od prvih zarona. Nekad je bio jarbol gore i dimnjak, sad je sve to propalo dolje, na brod, leži, raspada se s vremenom. Vrijeme radi, more radi svoje, ali inače je u olupinama puno života jer su one umjetni grebeni. Jako je lijep taj živi svijet na olpinama, kazuje Tomašin.

I upravo ga te ljepote iznova i iznova vuku ispod površine. Jer, čini se, podmorje Josipu još nije pokazalo sve svoje tajne.